Foto: Shutterstock

Zašto vjernici ne vjeruju i ne dolaze na Misu?

U mojoj župi ni deset posto djece koja pohađaju školski vjeronauk ne dolaze na Misu, ako ne brojimo one koji su zbog pripreme za prvu pričest ili krizmu prisiljeni dolaziti. Znam da ni u mnogim drugim župama situacija nije bolja. Statistički gledano, samo petnaestak posto Hrvata katolika redovito prisustvuje Misi. Zašto vjernici ne vjeruju i ne dolaze na Misu?

Odgovor je vrlo jednostavan: zato što ni mnogi župnici ni kapelani ne vjeruju da se u pričesti događa osobni intimni susret Boga i čovjeka. Kako to znamo?

Kada bi svećenik koji predvodi Misu svojim primjerom pokazao vjernicima da živi od tog osobnog intimnog odnosa s Isusom u pričesti, vjernici bi vrlo brzo počeli slijediti njegov primjer

Kad bi vjerovali u taj susret, onda bi nakon što prime Isusa ostali s njime barem nekoliko minuta u intenzivnoj nutarnjoj molitvi. Isus ulazi u nas kako bismo zajedno s njime, kako bismo sa živom vjerom, u njegovo ime, prikazali njegovu žrtvu Ocu za sasvim određene potrebe; ulazi u nas kako bismo iskusili njegov mir, kako bismo zajedno s njime opraštali onima koji su nas povrijedili i kako bismo molili za njih; kako bismo vjerom srca, koja se često dogodi tek u pričesti, molili za one za koje znamo da su potrebni njegova milosrđa; kako bismo mu u potpunom povjerenju (koje se također dogodi tek u pričesti) predali dan koji je pred nama. Isus ulazi u nas i mi ulazimo u njega kako bismo mu čitavim svojim bićem (to je često moguće tek u pričesti) zahvalili, kako bismo ga blagoslivljali, kako bismo mu izrazili svoje štovanje; kako bismo mu predali svoje boli, brige, strahove, svoje bolesti… Isus ulazi u nas svojim tijelom i svojom krvlju, svojom dušom i svojim božanstvom, kako bismo mogli kušati njegovu ljubeću prisutnost, kako bismo ga upoznali, kako bismo iskusili njegovo uskrsnuće i kako bismo iskusili udio u njegovim patnjama. Za mnoge je vjernike ovo što pišem čista ‘znanstvena fantastika’, a posebno za one koji nisu naviknuli pripremati se za Svetu Misu.

Ako župnik ili kapelan ne vjeruju u taj osobni intimni susret koji se na jedinstven način događa neposredno nakon pričesti, ako nemaju iskustvo tog susreta, ako njima osobno nije stalo do tog tako važnog (usudio bih se reći najvažnijeg) susreta s Bogom, onda neće ni svojim vjernicima ostaviti vrijeme za taj susret (KKC 1407). (…)

Tri minute između vjere i nevjere

Kada bi svećenik koji predvodi Misu svojim primjerom pokazao vjernicima da živi od tog osobnog intimnog odnosa s Isusom u pričesti, vjernici bi vrlo brzo počeli slijediti njegov primjer (KKC 1382). Još kada bi svojim vjernicima posvjedočio o tome kakva su mu iskustva molitve tijekom te tri minute, vjernici bi ubrzo tražili da to vrijeme susreta traje i više od tri minute (KKC 2565, 2563).

Neki moji prijatelji župnici priznaju da ih nitko nije naučio susresti Isusa u pričesti, da im nitko nije uopće rekao da bi to trebali činiti i zato uopće ne vjeruju da se taj susret stvarno događa.

Osobno sam duboko uvjeren da bi tih nekoliko minuta potpune tišine nakon pričesti, tišine koja bi svim vjernicima  (a ne samo onima koji se među prvima pričeste i tako dobiju na vremenu) omogućila da uđemo duboko u nutarnju molitvu u kojoj ćemo susresti svojeg Spasitelja, Otkupitelja, Liječnika, Tješitelja… moglo učiniti daleko više od svih drugih napora kojima pokušavamo vjernike dovesti u crkvu. Kad bismo malo više o tom susretu govorili, svjedočili i učili, mnogi bi zaista iskusili taj osobni intimni susret čovjeka i njegova Boga. (…)

Cijeli uvodnik 126. broja „Booka“ pročitajte u tisanom izdanju. Svoj primjerak „Booka“ potražite na kioscima Tiska ili se pretplatite (ovdje) čime godišnje štedite 60 kuna.

Josip Lončar; Book.hr