Duhovnost

OTAC PELANOWSKI

Trenuci koji nas silno potresu prigoda su da osnažimo vjeru u moć Krista, koji izbavljuje od smrti Uvijek se začudim da mi događaji kojih sam se najviše sramio pred samim sobom tada izgledaju najvrjednijima. Naime, to su događaji koji su pokopali moj ponos...

Foto: Pixabay


 

Prije nekoliko sam godina tijekom Velikog tjedna u bazilici uređivao Isusov grob. Među bijelo cvijeće stavio sam pravi tamni lijes, s ogledalcem koje bijaše skriveno s unutarnje strane. Ljudi su prilazili pokloniti se Kristu i obuzimala ih je uznemirujuća znatiželja zbog tog lijesa. Naginjući se, naišli bi na vlastiti odraz u unutrašnjosti lijesa. Nitko se ne želi vidjeti u lijesu, kao što nitko ne prihvaća izvjesnost neumitne smrti koja nas očekuje.

Smrt nas odista postavlja pred neumitnost mnogo dubljeg zagledavanja u potrazi odgovora na pitanje zašto živimo

Ako postoji nešto takvo kao što je besmisao smrti, kakav smisao onda ima život? Zašto da se iz dana u dan borimo s tisućama problema, bolesti, strahova i kakav onda smisao ima truditi se za dobrobit, obrazovanje, ljubav, izgradnju doma? Smrt nas odista postavlja pred neumitnost mnogo dubljeg zagledavanja u potrazi odgovora na pitanje zašto živimo. Tim više nam Kristova smrt pokazuje da taj odgovor neće biti nimalo lak.

Napustiti sebe znači vratiti se sebi samom, početi istinski živjeti, a ne hiniti da živimo

Petar je, ugledavši samo povoje na mjestu gdje je ležalo Kristovo tijelo, napustio sebe. Napustiti sebe znači vratiti se sebi samom, početi istinski živjeti, a ne hiniti da živimo. Moramo se pognuti pred smrću i vidjeti kako ju je Sin Božji nadvladao, da bismo se konačno prestali bojati živjeti. Uistinu, bojimo se živjeti i tisuću puta sanjamo o tome da dezertiramo u smrt, jer nam se stalno čini da nećemo izdržati sljedeći dan. Ali ne možemo umrijeti dok ne proživimo sve ono što će osnažiti našu nadu u uskrsnuće.

Uvijek se začudim da mi događaji kojih sam se najviše sramio pred samim sobom tada izgledaju najvrjednijima. Naime, to su događaji koji su pokopali moj ponos

Riječ je o tome da su trenuci koji nas silno potresu prigoda da osnažimo vjeru u moć Krista, koji izbavljuje od smrti. Svaki trenutak u kojem tonemo u san jest „treniranje“ smrti – a svako jutarnje buđenje nudi nam prizor uskrsnuća. Vježbamo kako da se izbavimo iz tame čak i kad se probudimo iz sna. Priginjem se nad svakim događajem i nastojim mu se pozorno primaknuti, jer sam se već tisuću puta uvjerio u to kako stvari izgledaju potpuno drukčije no što je to meni izgledalo kad se prignem i zagledam u njih pogledom kojim se prisjećam riječi iz Svetog pisma. Uvijek se začudim da mi događaji kojih sam se najviše sramio pred samim sobom tada izgledaju najvrjednijima. Naime, to su događaji koji su pokopali moj ponos.

Iz knjige „Valovi milosti“ Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh