Foto: Republica, Pixabay

Stranci

Bog nam govori cijelo vrijeme, ali mi ne znamo njegov jezik. Mi smo poput stranca u Kini – vidimo samo črčkarije, a ne natpise. Ponekad smo uporni u svojem scenariju, u kojem smo si jasno zacrtali da bi nam Bog trebao progovoriti i obično onda ne opazimo kada uistinu dođe. Poput onog prosjaka koji je molio: „Bože, daj mi znak. Učini da mi tko pokloni tri bombona. Tri bombona!ˮ Kad je prošao pokraj njega, Bog mu je u šešir stavio 100 kuna. Ali siromah se dalje svađao: „Bože, zašto nisi uslišio moju molitvu?ˮ „Prestani! Idi i kupi si tri kilograma bombona za tu lovu!ˮ Bog mu odgovara na molitvu – primijeti to!

Ponekad smo uporni u svojem scenariju, u kojem smo si jasno zacrtali da bi nam Bog trebao progovoriti i obično onda ne opazimo kada uistinu dođe…

Zašto nije i meni progovorio?

U Dnevniku svete Faustine čitamo da je Faustina čula Isusov glas, pa možemo pomisliti: „Kakva šteta što i meni nije progovorio…ˮ Ali tko kaže da je to jedini način njegove komunikacije? Isus je svoju ljubav najjasnije objavio na križu. A tada nije previše govorio. Tko kaže da je susret s Bogom u tišini i šutnji lišen njegove dobrote? Otkad je susret samo glasovni? Molitva je susret u svojoj potpunoj višedimenzionalnosti. To nije telefonski razgovor. Bog nas dotiče i komunicira s nama na mnoge načine. Samo imajmo oči i uši otvorene. (…)

Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.