Osobni razvoj

OTETI PRIORITETI

Tata, želim kupiti jedan sat tvog vremena da budemo više zajedno…

Tata, želim kupiti jedan sat tvog vremena da budemo više zajedno…

Jedne večeri jedan je dječak nestrpljivo čekao oca da se vrati s posla. Čekao je dugo njegov povratak. Kad ga je ugledao na vratima, potrčao mu je ususret i snažno ga zagrlio oko nogu a onda rekao: „Tata, mogu te nešto pitati?ˮ Otac je naćulio uši. „Tata, koliko ti zarađuješ za jedan sat na poslu?ˮ Otac se nasmijao, ali ne htjede odgovoriti. Ali dječak nije odustajao – uporno je tražio odgovor. Otac napokon reče: „Ako već želiš znati, zarađujem 50 kuna po satuˮ. Na to dječak posegne rukama u svoje džepove i počne iz njih vaditi sitniš pa će ushićeno: „Tatice, skupio sam dovoljno. Želim kupiti jedan sat tvog vremena da budemo više zajedno.ˮ


„Zgoda o nezgodiˮ

Ovo je samo jedna zgoda iz života obitelji današnjeg vremena. Možemo je slobodno nazvati „zgodom o nezgodiˮ jer višak poslova postaje sve veći problem za obiteljske odnose. Mnogi ljudi odabiru biti duže vrijeme na poslu u zamjenu za veću plaću smatrajući da će kasnije taj novac zamijeniti za sve ostalo što bude trebalo. S druge strane, poslodavci kalkuliraju na sličan način. Što manje plate radnika, više će ostati njima, također u svrhu zamjene za sve drugo. Međutim, velika je varka vjerovati u mogućnost zamjene. Ono najvažnije i najvrjednije što postoji u životu ne može se ni kupiti ni prodati. Nema tog novca kojim bismo dan od 24 sata mogli produžiti za samo jednu minutu. Kad čovjek izgubi vrijeme koje mu je trebalo za obitelj i u kojem je obitelj trebala njega, to je trajni gubitak.

Što učiniti?

Kad je čovjeku Bog na prvom mjestu, onda je i sve drugo na svom mjestu. Tada su prioriteti posloženi po važnosti, i to gledajući iz Božje perspektive. Posao i novac nikada ne smiju postati važniji od obitelji. To vrijedi i za Crkvu – našu duhovnu obitelj. A toliko je mnoštvo onih koji čak i nedjeljom posao stavljaju ispred Boga. Ako taj dan i ne rade, onda redovito odlaze u kupovinu zaboravljajući da to osoblje mora raditi upravo radi njih. Zamislite, kad ne bismo nedjeljom išli u kupovinu, trgovački bi centri sami prestali s radom u nedjelju.

Život svakog čovjeka ogleda se u odnosima, kako prema Bogu, tako i prema bližnjemu. Za kvalitetan odnos potrebno je zajedničko vrijeme. Današnji svijet rada čovjeku otima sve više vremena nudeći mu privid sreće kroz financije. Sve one mukom zarađene nule koje su iznad onog čovjeku potrebnog, često metaforički predstavljaju nule na displeju odnosa. Čovjek sve više postaje rob, a potom i roba. Zaboravlja na svog bližnjeg, a nerijetko i na samoga Boga.

Što su prioriteti

Jeste li primijetili da se sve češće mogu čuti dva pitanja: „Koliko je sati?ˮ i „Koji je danas dan?ˮ Prvo je pitanje znak da smo zbog zatrpanosti poslovima izgubili osjećaj za doba dana. Zato mnogi vrlo kasno dolaze svojoj obitelji. Drugo pitanje je znak da nam je svaki dan postao isti. Nažalost, nedjelja je postala radna kao i ponedjeljak. A Gospodin Bog nas čeka u svom hramu kako bi nam kroz svoju riječ otkrio što su prioriteti i poklonio ono najvrjednije – svoju ljubav.

Zastanimo i zapitajmo se koji je zaista dan i koliko je sati. I ne dopustimo da nam prioriteti budu oteti!

Autor: Ivan Smoljić

  • 12
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh