Foto: Marcantonio Francescini (o. 1690.) Posljednja Marijina sveta pričest

Sama je za sebe kazala da joj nije bilo toliko do novaca, koliko je zapravo bila nezainteresirana, nemarna i besciljna u životu

Jedan od najfascinantnijih kršćanskih svetačkih životopisa je onaj Marije Egipćanke (ili Egipatske), svetice koja je nadahnula mnoge živote, pjesnike i umjetnike, na kršćanskom Istoku i Zapadu, čija priča i danas vrlo snažno progovara. Poput Marije Magdalene, bila je žena lakog morala, koja je u potrazi za istinskom ljubavlju pronašla ljubav koja neće iznevjeriti.

U potrazi za nekakvim životom u takvom velegradu, posegnula je kao i mnogi mladi, za „alternativnim“ životom te postala prostitutkom

Rođena je otprilike 344. godine, a preminula 421. Još u ranoj mladosti Marija je napustila svoj roditeljski dom i krenula za Aleksandriju. Aleksandrija je bila veliki grad te političko, trgovačko, sveučilišno i crkveno središte, kojega možemo u danom povijesnom kontekstu usporediti s današnjim svjetskim metropolama. U potrazi za nekakvim životom u takvom velegradu, posegnula je kao i mnogi mladi, za „alternativnim“ životom te postala prostitutkom. Sedamnaest godina živjela je takvim načinom života, provodeći dane i noći u razvratu. U ispovijesti svoga života sama je za sebe kazala da joj nije bilo toliko do novaca, koliko je zapravo bila nezainteresirana, nemarna i besciljna u životu.

Kao takva se ukrcala i na brod za Palestinu na kojem je bilo mnoštvo mladića hodočasnika na putu za sveta mjesta o blagdanu Uzvišenja svetoga Križa, koji se osobito svečano slavio u Jeruzalemu 14. rujna svake godine. Marija je otišla iz zabave, avanturizma i s namjerom zavođenja novih „klijenata“ jer su  velika hodočašća okupljala mnoštvo ljudi odasvud. U Jeruzalemu je nastavila svojim nesmotrenim načinom života.

Prilikom pokušaja ulaska u baziliku, nešto kao da joj nije dalo ući, kao da ju je odbijalo i odvraćalo od praga. Čak je i nekoliko puta pokušala ući, ali…

Prigodom blagdana Uzvišenja svetog Križa, Marija se pridružila masi koja se kretala prema crkvi Svetog Groba i Uskrsnuća gdje su se čuvale relikvije Kristova križa kojega je stotinjak godina ranije čudesno pronašla Helena, majka cara Konstantina Velikoga. Marija nije puno marila za svetinje, već je sudjelovala „u svom stilu“, privučena masom koja se kretala u zajedničkom pravcu. I tada se zbio događaj koji će postati prekretnicom njezina života, ali i mnogih drugih života na koje je Marija na ovaj ili onaj način utjecala i zbog kojega i mi danas o njoj govorimo. Naime, prilikom pokušaja ulaska u baziliku, nešto kao da joj nije dalo ući, kao da ju je odbijalo i odvraćalo od praga. Čak je i nekoliko puta pokušala ući, ali nije mogla. Nešto ju je duboko u srcu pogodilo i Marija se povukla u jedan samotni kutak crkvenog dvorišta i započela iskreno razmišljati o smislu i besmislu svoga života. Svladana emocijama, Marija je dugo plakala i u svom srcu osjetila potrebu za pokajanjem, za promjenom, za novim životom.

Poklonila se pred moćima sv. Križa, moleći za oproštenje i osmišljenje svoga izgubljenog života. Čula je u sebi glas…

Pogled joj se zaustavio na jednom kamenom liku Bogorodice Marije nedaleko mjesta gdje je stajala. I tada je sasvim spontano, ali vrlo iskreno započela moliti za milost da smije ući u crkvu i pokloniti se drvu Križa na kojem je Isus Krist umro za ljudske grijehe. Osjetila je olakšanje i ohrabrenje te krenula u crkvu, ušla unutra i poklonila se pred moćima sv. Križa, moleći za oproštenje i osmišljenje svoga izgubljenog života. Čula je u sebi glas koji ju je nadahnuo da krene dalje s povjerenjem u Božju ljubav i vodstvo.

I Marija napusti Jeruzalem te prešavši rijeku Jordan, krene tumarajući po arapskoj pustinji. Zastala je u crkvi sv. Ivana Krstitelja, na koju je naišla, gdje se molila i obavila svoju životnu ispovijed, nakon tolikoga razmišljanja i lutanja. Tada se i pričestila.

Marija je shvatila svoj put i smisao te započela svoj novi život i svetački hod, živeći pokornički zbog svog prijašnjeg života i zbog svih koje je navela na grijeh i čije je živote dodirnula zlom, čije je obitelji možda upropastila i srca unesrećila.

Još dugo osjećala demonske napade kušnje da sve ostavi i vrati se prijašnjem životu. Međutim…

Ostala je u pustinji preko 47 godina, živeći sama kao isposnica, nadahnuta velikim propovjednikom obraćenja i asketom Ivanom Krstiteljem.

U pustinji je Mariju našao monah Zosima koji je krenuo u pustinju proživjeti korizmeno vrijeme posta. U razgovoru je Zosimi ispripovijedala svoj životni put. Kazala mu je da je godinama nakon obraćenja u pustinji još dugo osjećala demonske napade kušnje da sve ostavi i vrati se prijašnjem životu. Međutim, poznavajući svoju slabost, ostajala je stroga prema sebi do kraja i uporna u namjeri da izdrži jer je pronašla istinski smisao života i ljubav koju se ne može ni s čim usporediti, koja je vjerna do kraja te da i ona njoj želi biti vjerna. Zamolila je monaha da dođe ponovno na obalu rijeke Jordan sljedeće godine na Veliki četvrtak i da donese Euharistiju te ju pričesti. Tako je bilo. Monah ju je pronašao i prilikom susreta htio joj se nakloniti iz poštovanja prema njezinu strogom isposničkom pothvatu. Ona ga je ispravila i pred njim se duboko poklonila kazavši da je on svećenik i još k tome nosi Svete Tajne Kristove, a ona tek grješnica u potrazi za milosrđem. Nakon što se pričestila, podigla je ruke prema nebu i klicala hvalospjevom starca Šimuna iz Lukina evanđelja: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj u miru, jer vidješe oči moje spasenje tvoje….“. Zamolila je monaha da ponovno od godine dođe k njoj tamo gdje ju je našao prvi put. Kad je dogodine došao našao je njezino mrtvo mumificirano tijelo s natpisom gdje je pisalo neka ju pokopa te da je preminula one iste večeri u kojoj ju je bio pričestio. Monah ju je pobožno sahranio, preporučio se njezinim molitvama i vratio u svoj manastir gdje je prvi put zadivljeno ispripovjedio Marijinu priču. Njezina je priča postala svjedočanstvom i poticajem monasima te su je prenijeli u zapise.

Prikazuje se i kako prima pričest od Zosima, kako sjedi pod palminim stablom s tri komada kruha ili s lavom (tradicija kaže da preživjela s tri kruha i travama…)

Neki povijesni podatci ukazuju da je njezin život u cijelosti opisao jeruzalemski patrijarh Sofronij stotinjak godina kasnije. Na zapadu se njezin životopis nalazi u zapisu o životu svetog Cirijaka pustinjaka Ćirila od Skitopolisa. U većini spisa stoji da je preminula 1. travnja 421. godine. Grčka Crkva ju upravo toga dana slavi, dok je u Martirologiju rimske Crkve (spomenu svetaca) njezin spomendan upisan 3. travnja. Crkve bizantske tradicije spominju Mariju i na Petu nedjelju Velikoga posta (korizme) kao uzor i  primjer istinske obraćenice. Njezine su moći iskopane i prenesene u Jeruzalem, a kroz povijest su djelići njezinih relikvija dospjele i u Rim, Napulj, Cremonu i Antwerpen. U zapadnoj Crkvi zaziva se kao zaštitnica čistoće i pomoćnica kod nasrtaja strasti tijela kao i kod kožnih bolesti. U ikonografiji je nalazimo prikazanu kao mršavu i blijedu ženu pomalo neuredna isposničkog izgleda, odjevenu u devinu dlaku poput Ivana Krstitelja. Prikazuje se i kako prima pričest od Zosima, kako sjedi pod palminim stablom s tri komada kruha ili s lavom (tradicija kaže da preživjela s tri kruha i travama te da je njezin grob Zosimi pomogao iskopati lav).

Bizantska himnografija u službi časoslova veliča Mariju Egipatsku biranim riječima:

„Navezanost na nečistoće prijašnjih grijeha odvlačila te je od shvaćanja svetih stvarnosti. Ali tvoja savjest, kao i svijest o  grješnom životu, obratila te, mudra majko, na bolji život. Kada si pogledala na blagoslovljenu Bogomajku, osudila si sve prijašnje grijehe i tada si s pouzdanjem pristupila čašćenju dragocjenog drveta Križa, o Marijo hvale dostojna.“

„Mačem suzdržanja sasjekla si žudnje duše i strasti tijela, isposničkom šutnjom ugasila si nasrtljive misli, a pustinju si navodnila potocima svojih suza i tako omogućila da i nama izrastu plodovi pokajanja: slavimo, stoga, tvoj sveti spomen“ (Stihire Večernje)

„Ti koja si prije bila ispunjena svakovrsnom nečistoćom, poslije si se po pokajanju pokazala nevjestom Kristovom, te nasljedovavši anđeoski život, oružjem križa napasti pobijedila: radi toga si postala Carevom nevjestom, slavna Marijo“ (Tropar sv. Mariji Egipatskoj)

„Ozarivši svoje srce svjetlom pokajanja, pobjegla si od magle grijeha, slavna, i prišla Kristu, prikazujući Njegovu neporočnu i svetu Majku kao milosrdnu moliteljicu i stoga našla oproštenje te se s anđelima vazda raduješ“ (Kondak sv. Mariji Egipatskoj)

Autor: đakon Livio Marijan; www.krizevacka-eparhija.com