Foto: Unsplash

I što znači biti dobar svećenik?

Onaj koji brine o drugima, prihvaća ih, sluša ih, naviješta Evanđelje, posjećuje obitelji, stječe suradnike, posvećuje vrijeme molitvi, formaciji, učenju, ali se zna i odmarati. Koji svoj celibat živi kao dar, koji neprilike prihvaća kao prilike za rast u poniznosti, koji odgovara na kritike strpljivo i blagoslivljajući, koji održava zreo i suradljiv odnos sa svojim nadređenima, koji njeguje sve kršćanske vrline…

Ah, samo… I onda? Ako je to model, od njega se ne odstupa!

Uvjeren sam da je velik dio patnje i frustracija koje osjećaš rezultat toga što se uspoređuješ s neostvarivim uzorom! Zatim, čitam Evanđelje i pronalazim utjehu. Isus je mnoge ljubio i prihvaćao; ali osjećao je i trenutke umora i zasićenosti (Mt 15,26; Iv 4, 48). Živio je orijentiran na Oca i pun radosti (Mt 11,25), siguran; no imao je i trenutaka obeshrabrenja i boli (Iv 11,32-36; Lk 19,41-42; Heb 5,7).

Svakodnevni put obraćenja

Tražio je od svojih učenika da pruže i drugi obraz (Lk 6,29) i da uvijek opraštaju (Mt 18,22) i da ne ostavljaju prostora nasilju (Mt 26,52); no imao je i autentične i spektakularne izljeve bijesa (Mk 11,14; Mk 11,15-19). Posjedovao je izvanrednu, uzornu vjeru, bez popuštanja (Lk 22,41), slažem se: ali je iskusio i gorak okus najdubljega očaja (Mk 15,34). Pogledam li put kojim su prošli učenici i učenice, posebno apostoli, prije i nakon uskrsnuća, vidim muškarce i žene zaljubljene u Evanđelje koji se svakodnevno nalaze na putu obraćenja, a nikako ne grupu nepopustljivih i nadmenih gurua.

O čemu zapravo govorimo?

Moraš se suočiti sa samo jednom osobom: samim sobom kojega Bog vidi. Remek-djelom u fazi nastajanja. Jedinstvenim umjetničkim djelom, originalnim, ne preslikom nekoga drugog.

Ovako postavljeno nešto je sasvim drukčije. Mišljenje moje kritičke strane posredovano je i filtrirano suosjećajnim i dobrim (ne dobrodušnim) pogledom Gospodina Isusa koji me vidi iznutra i ljubi me (Mk 10,21). Ljubaznim pogledom onoga koji me poznaje bolje nego što ja poznajem sebe. I kako bi bilo lijepo živjeti i podučavati druge (činjenicama, manje propovijedajući) tako da Bogu prepuštamo sud i znajući da me Bog uvijek vidi s ljubavlju, kao što otac vidi sina…

Što kada kritika postane ‘preteška’?

Obavljati službu, imati javnu ulogu, nepobitno nas dovodi u situaciju da budemo kritizirani, i to je normalno. Međutim, ako težina mišljenja onih koji nas vide samo izvana, zaboravljajući na primat milosrđa i suosjećanja koje imamo među nama kršćanima, postane pretjerana, vrijedi se prisjetiti svjedočanstva svetoga Pavla:

 Meni pak nije nimalo do toga da me sudite vi ili bilo koji ljudski sud; a ni ja sam sebe ne sudim. Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin.  Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga. (1 Kor 4,3-6)

Iz knjige „Pastiri“ autorâ Paola Curtaza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.