Foto: Shutterstock

Djeca su još u utrobi svjesna puno više nego što mislimo da je moguće

Osjećaj nekih ljudi da su rođeni krivoga spola ili da žive pogrešnim identitetom vezan je za rane iz vremena prije rođenja. Mnogi kojima smo pomagali, primijetili su da su „pogrešnoga spola” od onoga čemu su se nadali i što su očekivali njihovi roditelji. Na primjer, roditelji imaju tri kćeri i čekaju još jedno dijete u nadi da će to biti sin, ali majka nosi još jednu djevojčicu. Ili pak roditelji imaju nekoliko sinova, a sada žele kćer. Mi sada znamo da u mislima našeg duha, čak i prije nego se mozak potpuno razvije, poznajemo i reagiramo na mnoge stvari. Kad je Elizabeta, majka Ivana Krstitelja, bila u šestom mjesecu trudnoće, on ne samo da je znao da je netko u prisutnosti njegove majke, nego je znao i da je to Marija, majka našega Spasitelja. Nadalje, iako se Mariji trudnoća još nije vidjela, Ivan je znao da je trudna i da je to dijete njegov rođak, Gospodin Isus Krist! Pa je od sreće zaigrao u utrobi! (usp. Lk 1,41).

Nemamo dovoljno vremena ni prostora kako bismo naveli sve ono što se danas zna o prenatalnom životu i reakcijama u utrobi maternice. (Preporučamo vam da pročitate knjigu dr. Vernyja, Tajni život nerođenog djeteta (The Secret Life of the Unborn Child (New York: Dell Publishing, 1982) ili neku od naših drugih knjiga iz serije Transformacija, osobito poglavlja o prenatalnom ozdravljenju.) Dovoljno je reći da su djeca još u utrobi svjesna puno više nego što mislimo da je moguće, i reagiraju u mislima svoga duha čak i prije nego se razvije mozak ili nauče jezik. Za našu je temu ovo jako važno iz više razloga.

…to može feminizirati dječaka…

Jedan je razlog što dječaci, ako već u utrobi znaju da njihovi roditelji žele kćer, mogu postati jako zbunjeni. Pokušat će biti kći svojim roditeljima. To može feminizirati dječaka. Dječaci postanu nesigurni u svoj identitet, osobito u tinejdžerskoj dobi kada su otvoreni svim utjecajima jer pokušavaju otkriti tko su, uspostavljajući neovisnost o svojim roditeljima. U korijenu svega leži zbunjenost.

Drugo, to je još jače izraženo kada „macho” očevi ne mogu prihvatiti niti potvrditi sinove koji ni sami ne znaju zašto imaju te feminizirane sklonosti i osjećaje. Ti sinovi teško prihvaćaju sami sebe i nadvladavaju čežnje svoje prirode. Očeva potvrda (ili „nepotvrda”) je tada ključna. Ona može prevagnuti hoće li dječak krenuti u normalnom smjeru ili u devijantne oblike spolnosti. Naš sin Loren voli pretjerivati, ali na humorističan način, kada govori o stanju u kojem su tinejdžeri pa kaže: „Kad djeca postanu tinejdžeri, hormoni se uključe, a mozak se povuče!” Naveli smo ovu rečenicu kako bismo naglasili da su tinejdžerska dob i problemi dovoljno teški sami po sebi, a kad i rane prije rođenja postanu dio problema, to potakne pojedinca da se jednostavno preda osjećajima da je krivoga spola ili da postane homoseksualac. Homoseksualnost u tim slučajevima ne potječe zapravo iz trenutnih homoseksualnih želja i osjećaja, već iz podsvjesnih poriva i osjećaja o identitetu zbog dubokih prenatalnih rana.

Najtragičnije je kad se zbog rana ili trauma, muške i ženske osobine preklope…

Kao što smo spomenuli na početku ovoga poglavlja, svi smo mi stvoreni kao muško i žensko. Sveto Pismo to kaže:

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (Post 1,27).

Nigdje ne stoji da je Adam stvoren kao muško ili Eva kao žensko, nego oni su stvoreni kao muško i žensko. Bog je otac, a opet, majke su stvorene na Njegovu sliku. Isus je muško, pa ipak je Eva stvorena na Njegovu sliku. Bog u sebi ima i muške i ženske oblike. Budući da smo stvoreni na Njegovu sliku, to isto se odnosi i na nas. U suprotnom, kako bi ijedan muškarac bio dio Kristove „zaručnice”? U sebi nosimo i muške i ženske osobine. Muškarac uglavnom očituje muške karakteristike svoga bića i traži vezu sa ženom koja će izraziti njegovu žensku stranu, a koju on ne može potpuno očitovati. Ovo se možda može uzeti kao rhema značenje u pozadini izjave svetoga Pavla da onaj tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi (Ef 5,28) jer je ona jedno s njim. Ljubeći nju, on dakle ljubi i sebe. Možda i zato što njene ženske osobine izražavaju za njega ono što on sam ne može očitovati pa je ljubav prema njoj način na koji ljubi sebe. Tako se i žena očituje ženskim osobinama i traži muža da izrazi ono što ona ne može izraziti.

Najtragičnije je, a oko toga smo Paula i ja puno pomagali ljudima, kad se zbog prenatalnih rana ili nekih ranih postnatalnih trauma, muške i ženske osobine preklope. Kada se to dogodi, muškarac se pokušava izraziti ženskim osobinama svoga bića i očajnički traži vezu s muškarcem koji će za njega izraziti njegovu mušku stranu. Ili se ženske osobine preklope s muškima pa žena traži vezu sa ženom kako bi nadopunila dio sebe koji joj nedostaje.

U braku je to jedan od razloga zbog kojih razočarenje postaje toliko bolno. Kada se ne možemo diviti partnerovim osobinama, kada su ženska ili muška strana ismijane ili posramljene (a trebale bi se prekrasno izražavati), bol se čini nesnošljivom i to je jedan od razloga zašto neki žele pobjeći.

Problemi spolnoga identiteta se mogu riješiti

Duh Sveti nam je dao načine kako se osloboditi problema vezanih za spol i homoseksualnost. Izjava poput one „jednom homoseksualac, uvijek homoseksualac” sotonina je laž. Postoji još teža laž: „Ja sam stvoren da budem takav; to je ono što ja trebam biti”. Još jedna strašna laž je da je homoseksualnost prihvatljiv alternativni stil života. Deprimirajuća je laž da se homoseksualnost ili problemi spolnoga identiteta ne mogu riješiti. (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Otpusti svoju prošlost” autorâ Johna Lorena i Paule Sandford. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.