Foto: Shutterstock

Početak putovanja

Iznenada se budim, usred noći. Još jednom me u snovima uznemirava velika sova drijemalica koja leti na nebu iznad grada, držeći među kandžama crni dnevnik. To je moj stari dnevnik koji mi je grabežljivica, u toj noćnoj mori koja se ponavlja, istrgnula iz ruku i sad bi ga mogla odnijeti tko zna gdje, daleko, i spriječiti me da ga pročitam. Tko je sova koja već godinama ovim dnevnikom unosi nemir u moje snove? Možda sam to samo ja, koji želim zaboraviti onaj notes vezan uz jednu stvarno potresnu epizodu u kojoj sam upravo ja glavni lik. Tko je sova? Možda je to netko koga još ne poznajem i tko bi, u slučaju da nađe notes, mogao nanijeti neku štetu. Tko je sova? Tko god to bio, noćna me paranoja tjera da ustanem iz kreveta i odem provjeriti je li onaj notes još uvijek na svom mjestu. I doista je tamo, zatvoren u ormariću, skriven među tisućama papira, već više od tri godine.

Od kad sam, u jednom mahu, u njega zapisao ono nevjerojatno iskustvo proživljeno jednog hladnog zimskog poslijepodneva, odlučio sam da ga više neću otvoriti, možda iz straha, možda stoga što sam siguran da bi mi se pred očima ponovno pojavili oni urlici, ono režanje i posebno onaj, na trenutke razjaren, pogled onoga koji očajnički traži Boga i nikako ga ne uspijeva pronaći.

Prolazi nekoliko tjedana, sova mi ponovno dolazi u posjet, ovog puta uznemirenija nego ikad prije. „Poznajući karakter svećenika, bolje je ne odgađati dalje. Tko zna kako li se tamo gore žali svojim ‘nadređenima’!“ kažem samom sebi smijući se, sljedećeg jutra, gledajući se u ogledalu

Istovremeno tu je i dogovor koji me veže uz ovaj dnevnik, obećanje koje sam dao jednom egzorcistu i koje nikad nisam ispunio. Tog dana, prije nekoliko godina, svećenik mi je prije početka obreda rekao: „Nakon moje smrti morat ćeš sve ispričati, posvjedočiti također svoju istinu u koju mnogi ne vjeruju.“ Egzorcist je preminuo, a ja nikad nisam imao hrabrosti ispuniti ono obećanje. Da bih to napravio, morao bih ponovno pročitati one retke, morao bih prolistati one stranice i još jednom ponovno proživjeti one dramatične trenutke kojima sam nazočio, ostajući u tišini u jednom kutu njegove ledene radne sobe. Tko je sova? Je li to možda on, egzorcist? Možda me odozgor želi podsjetiti na dnevnik, kako ne bih zaboravio obećanje. „Je li uistinu došao trenutak da ga ponovno otvorim?“ mislim u sebi. U svom srcu, unatoč noćnoj zbunjenosti i brojnim sumnjama koje su se pojavile tijekom posljednjih godina, odgovaram samom sebi sramežljivim „da“. Prvenstveno kako bih održao obećanje koje sam dao svećeniku. Odlučujem, stoga, to još prespavati, procijenit ću stvar bistra uma čim budem mogao.

Prolazi nekoliko tjedana, sova mi ponovno dolazi u posjet, ovog puta uznemirenija nego ikad prije. „Poznajući karakter svećenika, bolje je ne odgađati dalje. Tko zna kako li se tamo gore žali svojim ‘nadređenima’!“ kažem samom sebi smijući se, sljedećeg jutra, gledajući se u ogledalu. „Čekao sam tri godine, zašto baš sad trebam ponovno pročitati dnevnik, tako brzo? Kamo mi se žuri?“ odgovaram samom sebi. „Možda je bolje dobro produbiti temu prije nego što ispričam kako stvari uistinu stoje“, ponovno odgovaram samom sebi, pomno se promatrajući dok britvicom prelazim niz vrat. Napokon mi sine ideja. I tako, usprkos pjeni za brijanje na licu, trčim u dnevni boravak, otvaram ormar i grabim notes, ubacujem ga, ne pogledavši ga, u ruksak koji uvijek nosim sa sobom.

Shvatio sam da prije no što ponovno uronim u to, tako destabilizirajuće sjećanje, moram biti spreman: moram istražiti taj fenomen, moram učiti, moram potražiti priče i svjedočanstva, moram shvatiti kako je moguće da se takvi događaji zbivaju i dan danas, vjernicima također. Pritom ne mogu ne krenuti iz središta kršćanstva, iz Grada Vatikana…

Odluka je donesena: uskoro ću otvoriti dnevnik, ponovno ću ga pročitati i onda ću ispričati istinu o onom što sam vidio svojim očima i tako ću napokon ispuniti obećanje dano egzorcistu. No učinit ću to tek na kraju puta, puta na koji sam odlučio krenuti. Shvatio sam da prije no što ponovno uronim u to, tako destabilizirajuće sjećanje, moram biti spreman: moram istražiti taj fenomen, moram učiti, moram potražiti priče i svjedočanstva, moram shvatiti kako je moguće da se takvi događaji zbivaju i dan danas, vjernicima također. Pritom ne mogu ne krenuti iz središta kršćanstva, iz Grada Vatikana, upravo od tamo gdje je Sotonin dim ušao kroz neku pukotinu, kao što je na to ukazao sveti Pavao VI. Još danas ću otputovati u Rim, kako bih što više otkrio o egzorcizmima, kako bih se upoznao sa svim najsloženijim aspektima ovog svijeta. I kad putovanje bude gotovo, u miru ću ponovno pročitati dnevnik te posljednji put ponovno proživjeti onaj moj susret s demonom. (…)

Nastavak teksta pročitajte u knjizi „Moje ime je Sotona. Zapisi o egzorcizmima – od Vatikana do Međugorja“ Fabija Marchesea Ragone. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.