Polaganje ruku je vrlo značajan čin u biblijskoj tradiciji u raznim prigodama. Evo za što se on sve koristio, te za što se koristi i danas.

👏 Blagoslov djece. U Starome zavjetu polaganje ruku prvo se koristi kao način blagoslova djece. Jakov, primjerice blagoslivlja svoja dva unuka polaganjem ruke na njihove glave (Post 48,14). Taj trenutak u kojem roditelji blagoslivljaju djecu važan je židovski običaj, pogotovo na subotnje jutro.

👏 Zaređenje u službu. Polaganje ruku također se koristi za zaređenje ili posvećenje nekoga za neku službu. U Knjizi Brojeva, Izraelci stavljaju ruke na levite kako bi ih posvetili, uveli u službu Gospodnju (Br 8,9-10). Mojsije polaže ruke na Jošuu ovlašćujući i osnažujući ga kao svog nasljednika i pastira naroda (Br 27,18-23; Pnz 34,9). Kasnije u povijesti Izraela, prorok Elizej polaže ruke na mrtvo dijete da ga uskrisi od mrtvih (2 Kr 4,34).

👏 Sredstvo ozdravljenja. U evanđeljima Isus polaže ruke na djecu kao znak blagoslova (Mk 10,16), ali on najčešće koristi polaganje ruku kao sredstvo ozdravljenja. Na primjer na taj je način ozdravio slijepca (Mk 8,23-25), ženu koja je bila pognuta (Lk 13,11-13) i bolesne ljude u Nazaretu (Mk 6,5). On također polaže ruke za oslobođenje od demonske nevolje (Lk 4,40-41) te za podizanje od mrtvih (Mt 9,18.25). Na kraju Evanđelja po Marku uskrsli Gospodin obećava da će oni koji vjeruju u njega liječiti bolesnike na isti način: „Ovi znaci će pratiti one koji vjeruju: (…) oni će polagati svoje ruke na bolesnike, i bit će im dobro“ (Mk 16,18).

👏 Sredstvo prenošenja punine Duha Svetoga. U Djelima apostolskim polaganje ruku postaje sredstvo prenošenja punine Duha Svetoga, posebno na nove vjernike. To su činili apostoli u Dj 8,17-19 (usp. 19,6), što katolička tradicija smatra biblijskim temeljem za sakrament potvrde. Vidimo kako Ananija, običan vjernik, koji se vodi Duhom Svetim polaže ruke na Šaula da ozdravi od sljepoće te bude ispunjen Duhom Svetim (Dj 9,17).

👏 Posvećenje za novi zadatak ili misiju. Polaganje ruku je način posvećenja ljudi za novi zadatak ili misiju. U Djelima apostolskim 13,3 skupina proroka i učitelja (ili možda cijela kršćanska zajednica u Antiohiji) polaže ruke na Barnabu i Savla za božansko pomazanje pred misijom na koju ih Duh Sveti zove.

👏 Uvođenje u red voditelja u Crkvi. Konačno, polaganje ruku je način na koji apostoli uvode one koji su pozvani u red voditelja u Crkvi, uključujući đakone (Dj 6,6) i prezbitere (usp. 1 Tim 4,14; 5,22; 2 Tim 1,6-7).

Na temelju ovih biblijskih tekstova vidimo kako polaganje ruku ima važno mjesto u dva sakramenta Crkve: Potvrda i Sveti red. U tim sakramentima, koje su slavili samo biskupi (ili u slučaju potvrde, ponekad svećenik delegiran od biskupa), polaganje ruku daje Duha Svetoga na jedinstven način. U potvrdi se polaganjem ruku daje dar Duha koji upotpunjuje milost krštenja. U Svetom redu polaganjem se ruku prenosi dar Duha s apostola – od kojih je Crkva taj dar primila – na biskupe i svećenike naših dana.

„Drevna“ je „praksa“ da ruke polažu i obični vjernici

U novije vrijeme Katolička karizmatska obnova oživjela je „drevnu praksu“ da ruke polažu i obični vjernici, pogotovo u službi ozdravljanja, zatim ispunjenja Duhom Svetim, te božanskog osnaženja za novu misiju ili službu u koju je osoba pozvana. Polaganje ruku čin je prepoznavanja da smo tjelesne osobe, te da Krist čini da milost teče kroz sve članove njegova Tijela.

Važno je da se ova praksa dobro razumije, kako se ne bi pomiješalo sakramentalno i jednostavno (neformalno) polaganje ruku. Polaganje ruku za krštenje u Duhu nije sakrament, nego molitva za Duha Svetoga da ožive darovi koje smo dobili po sakramentu krštenja i potvrde.

Ova bi gesta trebala biti učinjena s poštovanjem i osjetljivošću za osobu koja prima molitvu. U nekim slučajevima treba nježno zatražiti dopuštenje te osobe prije polaganja ruku: „Je li u redu da stavim ruku na Vaše rame da bih molio?“ Tu ne bi trebalo biti nikakvog stava moći ili vlasti nad nekim, već jednostavno treba biti kanal za milost Duha Svetoga.

Izvor: ICCRS-ovo glasilo za listopad – prosinac 2015.

Preveo: fr. Pio Buzov