Foto: Shutterstock

Smrt je potvrda smisla života u inače besmislenu postojanju. Svijet bi mogao nastaviti sa svojim bezbožnim tijekom da nema smrti. Ono što je smrt za pojedinca, to je katastrofalna propast za civilizaciju – kraj njezine pokvarenosti. To je izvor tjeskobe za moderni um, ne samo zato što čovjek mora umrijeti, već zato što i svijet mora umrijeti. Smrt je negativno svjedočanstvo Božje svemoći u besmislenu svijetu, jer po smrti Bog poništava besmislenu egzistenciju. Zato što Bog postoji, zlo ne može zauvijek činiti svoje pokvarenosti. Kad ne bi došle katastrofe kakve najavljuje Otkrivenje na kraju svijeta, svijet bi onda završio u kaosu. Ali katastrofa je podsjetnik da Božja volja ne dopušta da nepravednost pobjeđuje zauvijek.

Život ima smisao

Smrt dokazuje također da život ima smisao, jer otkriva da kreposti i dobrota koje se prakticiraju u vremenu svoj završetak nalaze u vječnosti. Čovjek se više boji smrti u prometnoj nesreći nego smrti na bojištu ili kao mučenik za vjeru. To dokazuje da je smrt manje strašna i smislenija ako se uzgdigne iznad razine običnosti i uzdigne na duhovnu razinu. A da je smrt kraj zemaljskog zla otkriva nam i to što je lice pokojnika često smirenije od toga istog lica za života, kao što je i lice u snu puno spokojnije od budna lica. Ružni osjećaji i mržnja, nastranost i razdori nestaju pred smrću, tako da čak kažemo da se o pokojnima govori samo dobro.

Pred smrću se klanjamo i dodvoravamo, ističemo dobre stvari i vrline, dobrotu i humor. Svega toga se sjećamo posthumno, pitajući se neće li smrt sama biti vrhunac svega onoga dobroga u životu, a ne lošega. Ne da se obojega nećemo sjećati, ali kao što život pokazuje našu lošu stranu, tako će smrt pokazati onu dobru. Drugim riječima, smrt je povezana s dobrotom.

Smrt i ljubav

Smrt je također povezana i s ljubavlju ili, bolje rečeno, ljubav je uvijek povezana sa smrću. Onaj tko prihvaća ljubav, prihvaća žrtvu. Zlatni prsten umjesto prstena od lima znači žrtvu, a žrtva je oblik smrti. Iznad svih tih malih žrtava ljubav je potpuna kad je najviše spremna prihvatiti žrtvu za voljene do smrti, poput vojnika koji umire za svoju zemlju. Onaj tko previše drži do života i bježi od smrti, bježi od savršene ljubavi. „Nema veće ljubavi od one kada čovjek položi svoj život za prijatelje.“

Naše stvarno ja

Smrt nas individualizira i poosobljuje, jer na ovom smo svijetu dio mase i skupine. Smrt odvaja dušu od tijela, a pritom se svaki čovjek pretresa. Tako se otkriva naše stvarno ja – ne onakvo kakvo mi mislimo da jest. Duša će stati pred Boga gola, onakva kakva uistinu jest. Ako se ne odjene krepošću, bit će posramljena kao Adam i Eva kad su počinili prvi grijeh i jad su se sakrili od Boga. Zanimljivo je da su se nakon grijeha osjećali golo i posramljeno. Odnos između nagosti duše i grijeha manifestira se u činjenici da što ljudi imaju manje unutarnju milost na ovom svijetu, to se raskošnije odijevaju, što je neka vrsta kompenzacije za golotinju njihovih duša.

Nakon smrti ostajem samo ja koji sam griješio, koji sam pomagao siromahe, koji sam molio, koji sam bogohulio. Onda neće biti mene koji živi, samo mene koji sam živio, mene na kraju svojeg života. Neće biti niti odvjetnika koji bi se zalagali za mene, niti psihijatara koji bi tvrdili da nisam bio pri sebi kad sam nešto učinio – bit će samo jednog glasa. To će biti glas savjesti, koji će nas otkriti onakvima kakvi jesmo. Prema tome bit ćemo sami svoji svjedoci i svoji sudci. Ništa nije dramatično kao smrt, jer svaki čovjek u njoj sam odlučuje o svojoj sudbini.

Autor: Fulton J. Sheen (The Catholic Gentleman)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)