Foto: Pixabay

Svi smo mi grešnici i zbog toga je naša ljubav obilježena grijehom. Čak i ako se jako trudimo, ipak nam prijeti da će naša ljubav biti zatrovana egoizmom. Nijedan čovjek nije Bog i upravo zbog toga ne možemo očekivati nešto što nam može dati samo Bog. Samo Božja ljubav je bezgranična i potpuna, koja posjeduje beskonačan oprost i ispunjava nas u svim mogućim prostorima. Očekivanje da ti drugi čovjek da svoje srce toliko da više ne trebaš Boga nije ništa drugo nego licemjerje. I grijeh. Jeremija piše:

Ovako govori Jahve: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj. Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.“ (Jr 17, 5 – 8)

Samo Isus Krist može zadovoljiti glad tvojeg srca. Zašto? Jer samo je on put koji vodi k Ocu:

Kaže mu Filip: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ Nato će mu Isus: „Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?“ „Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.“ (Iv 14, 8 – 11)

Iz knjige „Od Duha do uha“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.