Foto: Shutterstock

„Najveći je Đavlov trik da nas uvjeri da ne postoji.“ To nisu riječi teologa ili kojeg svetca. Napisao ih je francuski pjesnik Charles Baudelaire. Sotonina tiha, ali djelatna nazočnost jest poput neotkrivena raka, koji na prikriven i neprimjetan način razara tijelo i nastanjuje se u što više organa može kao smrtonosna metastaza.

Svećenik Paolo Morocutti to najbolje zna. On je egzorcist u Biskupiji Palestrina, jednoj od rimskih suburbikarnih biskupija (šest rimskih sufraganskih biskupija, čiji su biskupi kardinali s posebnim povijesnim statusom). Također je član Međunarodnog udruženja egzorcista i predavač na raznim seminarima za egzorciste.

Mnogi bi ljudi možda htjeli upoznati egzorcista i naučiti više o Đavlu. Evo što smo mi naučili od vlč. Morocuttija.

Neki teolozi misle da su biblijski egzorcizmi – uključujući i one koje je izveo Isus – bila samo izlječenja običnih bolesti, koje su u to vrijeme smatrane duhovnim pojavama. Što vi mislite tome?

Zapravo, to je pitanje davno riješeno. To je povrh svega pitanje intelektualnog poštenja. Pozorna biblijska egzegeza i ozbiljna teologija prepoznaju jasnu razliku u evanđeljima između onoga kako Krist liječi bolesne i kako pristupa ljudima koji su opsjednuti. Radi se o dva posve različita pristupa.

Katekizam Katoličke Crkve sadrži jasno učenje o toj stvari i nijedan dobar katolik to ne može zanemariti. Konačno, postoje i učenja svetaca o tome, koji su u svojim životima, sjedinjenima s Isusom Kristom i Crkvom, jasno i nedvosmisleno potvrdili crkveno učenje.

Neki bi htjeli ukinuti službu egzorcista, jer to smatraju područjem rada psihologa. Što vi kažete?

Predajem Opću psihologiju na Medicinskom fakultetu Katoličkog sveučilišta Presvetog Srca i sasvim jasno razlikujem te dvije discipline. Prema kršćanskoj antropologiji, ljudska se bića uvijek i svagdje trebaju promatrati iz integralne i jedinstvene perspektive. A te dvije discipline nikako nisu u sukobu. Štoviše, one su blisko povezane. Duhovno poremećena osoba gotovo uvijek treba blisku ljudsku potporu da bi mogla razumjeti svoju situaciju i izvući se iz nje. Kad je duh zahvaćen zlom, to se odražava i na tijelo i obratno. Problemi nastaju kada psihologija, posebno psihoterapija, gradi svoje postavke ne na antropološkim konceptima, već na onima koji su veoma daleko od kršćanskog humanizma. U tom slučaju postaje opasna – ili, u najmanju ruku, nezgodna – te tako nastaju dihotomije.

Koji su kriteriji za razlikovanje psiholoških slučajeva od duhovnih?

Mudrost Crkve, koja se je razvijala dvije tisuće godina u nastajanju liturgijskih knjiga, a koje su dio službenoga katoličkog učiteljstva, izdvaja proceduru po kojoj svećenik koji je egzorcist može prepoznati djelovanje i nazočnost Zloga. Mislim da je korisno reći da je u važećoj verziji obrednika egzorcist pozvan poslužiti se medicinom i psihologijom u tom prepoznavanju i razlikovanju. Osim toga obrednik navodi kriterije za prepoznavanje: govor u nepoznatim jezicima, poznavanje i otkrivanje stvari koje su tajne te pokazivanje snage koja nadilazi dob i tjelesno stanje subjekta. No to nisu apsolutni kriteriji. Postoje i pojedini manji znakovi koji, ako se promotre iz cjelovite perspektive, mogu uvelike pomoći egzorcistu da razluči o čem se radi. Neophodno je posvetiti puno vremena slušanju osobe koja se analizira te donijeti nedvojben zaključak o njezinu ponašanju i navikama. Važnije je razmotriti njezin moralni život nego vanjske znakove, iako i oni mogu biti od velike pomoći.

Kojim putevima i načinima može doći do đavolskog opsjednuća i posjednuća?

Glavni je način prije svega grijeh, posebno stanje smrtnog grijeha, koji se čini namjerno i bez kajanja. Takvo stanje najviše izlaže dušu djelovanju Zloga. Ostali su glavni putevi kojima Zli može djelovati ezoterija, vračanje, više ili manje svjesno slijeđenje filozofskih praksa nadahnutih istočnim religijama, koje nisu nikao spojive s kršćankom antropologijom, ali od svega je najopasnije priključivanje sotonističkim skupinama.

Često su te realnosti skrivene iza na prvi pogled bezopasnih ideologija. Zato moramo biti oprezni. Sotona nas zavodi lažnom ljepotom, prikazujući svari koje su protivne Bogu kao dobre i bezopasne.

Tijekom procesa razlučivanja o čemu se radi u središtu uvijek mora biti moralno ponašanje. Ako je osoba čestita i djeluje u skladu s moralom, ostaje u stanju milosti, traži istinu, nije vjerojatno da može postati predmetom izvanredna djelovanja Sotone, ali će on i dalje nastaviti djelovati na redoviti način. Doduše, životi svetaca mnogu biti iznimka od toga. Po posebnome Božjem dopuštenju, pojedini su svetci iskusili sukob s Đavlom na veoma krvav način.

Koje su pozitivne stvari koje si naučio u službi egzorcista, koje nam možeš prenijeti kao pouku i savjet?

Da je ljubav Isusa Krista za naše duše nešto uistinu ozbiljno i stvarno te da je zaštita duše u stanju milosti nešto najljepše i najuzvišeniji dar koji nam je Bog dao.

Danas sve više nestaje osjećaj za grijeh, najviše zbog potpuno iskrivljena razumijevanja milosti. U svojem služenju Crkvi i ljudima spoznao sam da su slavlje euharistije, euharistijsko klanjanje i redovito slavljenje sakramenta ispovijedi, kao i sinovska ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, najjača sredstva za ostajanje i hodanje u milosti i istini te stalno uživanje slatke Isusove nazočnosti u našim dušama.

Autor: Robert Cheaib (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri; Book.hr