vlč. Mario Križanac, župnik župe sv. Trojstva u Reki

Sigurno vam je poznata medijska ‘prašina’ koja se je podigla oko župnika Marija Križanca iz župe Reka pokraj Koprivnice. U razgovoru s njim zamolili smo ga da komentira situaciju i opiše što se je zaista dogodilo.

„U župnom zboru Reka, koji sačinjava nekoliko članova, već duže vrijeme vlada loše ozračje. Ono se je ‘vuklo’ možda 40 i više godina koliko župa Reka postoji (40. smo obljetnicu proslavili u svibnju ove godine). Naime, određene osobe u zboru negativno su djelovale, odbijajući i nove članove koji bi se htjeli priključiti i same voditelje zbora – nitko im nije odgovarao pa smo često morali mijenjati voditelje. Voditelji su mi znali reći koliko im snage oduzimaju ti članovi. Također, i članovi mlađeg zbora, članovi filijalnih zborova iz Jagnjedovca i Sokolovca, koji su se u zbor u Reki uključivali povremeno, ukazivali su mi na to da u rečkom zboru vlada loša atmosfera koju potenciraju pojedine članice zbora i da to jednostavno nije izdrživo. Zato sam više puta pokušao sazvati zajedničke sastanke s članovima zbora i razgovarati s njima o tome, no oni se nisu odazivali, tj. na sastanke nisu došli. To je potrajalo sve do nedavno, kada sam ja kao župnik napokon, radi dobrobiti cjelokupne župne zajednice, odlučio reći im da tako ne može dalje.‟

Raspuštanje zbora

Vlč. Križanac dalje opisuje kako je pokušao pronaći najprimjereniji način da im ukaže na to te kako je na koncu zbor raspustio:

„Budući da se nisu odazivali na sastanke i razgovore i nisu imali razumijevanja za pokušaje dijaloga i unošenja svježih ideja i promjena, zaključio sam da je najbolje da cijela zajednica čuje razloge pa sam zbog toga sve rekao tog dana, nakon župnih obavijesti. Htio sam da svi ljudi čuju tako da svatko može donijeti svoj sud o argumentima koje sam iznio. Članovima zbora nisam htio to izravno reći nasamo prije nego što sam to rekao javno nakon župnih obavijesti, kako ne bi potom počele neke druge vrste tračeva. Smatrao sam da je dobro da to čuju svi župljani. U medijima je predstavljena potpuno iskrivljena ‘verzija’ događaja, ali svatko tko si želi iskreno potvrditi što se je dogodilo, može pitati župljane koji su tog dana prisustvovali misi.

U nedjelju 25. studenog – na kraju ove liturgijske godine i početkom nove – na kraju svete mise, nakon što su pročitane župne obavijesti, a ne tijekom mise, kako prenose neki mediji, zahvalio sam zboru na ovih 40 i više godina, koliko su neki od njih pjevali. Spomenuo sam njihove dobre osobine i trud koji su ugradili u zbor i u župu: u probe, pjevanje na hodočašćima, na misama…, a onda sam na kraju nabrojao razloge zbog kojih ih otpuštam. Pritom nisam spominjao konkretno osobe, jer nemam ništa osobno ni protiv koga, nego imam protiv karakteristika koje nisu dobre, kao što su: licemjerje, laž, ogovaranje, isključivost, koje su bile prisutne u zboru i štetile župnoj zajednici…Odmah sam se ispričao onima na koje se to ne odnosi. Kad sam to sve nabrojao, one su se prepoznale i nakon toga reagirale tako da su izašle u medije, napisale peticiju biskupiji da me smijene, itd.‟

Iz župne arhive

„Nama je u svakom slučaju potrebna nova evangelizacija, koja će unijeti nov duh, svjež duh u župne zajednice“

Župni je zbor načelno djelovao kao otvoren, no zapravo je bio zatvoren. Naime, kako nam priča župnik Mario, kada bi došli novi članovi oni bi ih zadirkivali negativnim komentarima; jednostavno su im pokazivale da nisu dobrodošli, tako da bi se ti članovi vrlo brzo i udaljili. No, on je već na početku svoje svećeničke službe u Reki formirao mladi zbor:

„Poticao sam mlade da pjevaju, a mladi su se nerado odazivali na zajedničke probe i pjevanje s tim župnim zborom znajući kako funkcioniraju, pa su zajedno pjevali na blagdane, a i svaku je nedjelju netko drugi pjevao. Tako je i mladi zbor stasao. Mislio sam da oni mogu i preuzeti pjevanje u crkvi.“

Ova bi se situacija, a s tim se slaže i vlč. Mario, mogla povezati sa stanjem u Crkvi po pitanju evangelizacije. One koji dolaze u crkvu nekoliko puta godišnje (uglavnom za veće blagdane), takvo ozračje, stav, gledanje „ispod oka“, može samo udaljiti iz nje.

„Nama je u svakom slučaju potrebna nova evangelizacija, koja će unijeti novi duh, svjež duh u župne zajednice, a taj svježi duh mogu donijeti ljudi koji ga imaju; ljudi koji su na određeni način formirani i žive određenim duhovnim životom i koji žele raditi na sebi (a ne na drugima)“, dodao je vlč. Križanac.

Naglasak je posebno stavio na „one autentične kršćane, koji su doživjeli živoga Boga, koji su ga susreli i koji znaju prihvatiti kritiku i okrenuti ju u pozitivno, da im pomogne u osobnoj izgradnji“. Takvi su vjernici potrebni župama, kako bi, zajedno sa župnikom animirali i poticali liturgijska i druga slavlja. Na taj bi se način stvorila pozitivna atmosfera u cijeloj zajednici, koja bi privukla i one koji u crkvu dođu povremeno, kako bi upravo tu mogli olakšati i napuniti svoju dušu Božjim Duhom.

Trač je otrov i smrtonosno oružje koje može ubiti čovjeka

Vlč. Mario naglašava ključni problem koji je bio prisutan u župnom zboru, te primjećuje da je isti problem prisutan i u župama koje vode njegovi kolege:

„Smatram da otrov ogovaranja šteti zajednici, na tragu onoga što o tome govori papa Franjo, koji je tu temu ponovno naglasio prije nekoliko dana prigodom proslave 40. obljetnice postojanja radiotelevizijske postaje Telepace. Sveti Otac je tom prigodom rekao: ‘Trač je nemoral koji svakodnevno ugrožava društvo, sijući zavist, ljubomoru i žudnju za moći. Može se čak i ubiti osobu ovim oružjem, bilo da je se uzima na nišan izmišljajući trač, bilo da se trač prenosi dalje i tako nastavlja širiti laži i izmišljotine. Stoga je važno odgovorno komunicirati, i razmišljati o tome koliko se zla može učiniti jezikom, ogovaranjem, tračevima.’

Problem je bio u tome što si članovi zbora nisu postavili pitanje: ‘Zašto unosim taj nemir u zbor, u crkvu, s kim komuniciram, čime se ja duhovno hranim da imam takve stavove, da ogovaram i župnika i voditelja zbora i druge članove, ustvari ljude koji idu u crkvu?’ Dakle, smatram da treba naglasiti da bi se takve osobe koje ogovaraju trebale zapitati koji je uzrok tih negativnih stavova, odakle to dolazi, da bi se trebale preispitati s kim komuniciraju, tko ih hrani tim negativnim informacijama, tko su im „mentori“. Jer čini mi se da ponekad neki ljudi izvana, koji nisu aktivni vjernici, uspiju zaraziti ove vjernike pa se onda ovi s time muče i bore.

Znam za neke svoje prijatelje župnike koji su imali ili još uvijek imaju sličnih problema. Primjerice u jednoj je župi jedna takva negativna osoba radila nerede u zboru, ali ne samo tamo nego i u drugim zajednicama u župi. I to sam sâm spomenuo nakon te mise: „Ako se takvo što događa, to treba i reći i to riješiti“. Čest je slučaj da samo jedna osoba zarazi cijelu jednu grupu, zajednicu a ovaj je naš zbor nažalost imao više od jedne takve osobe, štoviše, one su bile u većini.“

Župa sv. Trojstva u Reki pokraj Koprivnice

Kap koja je prelila čašu

Jedna od članica zbora za jedan je naš medij izjavila kako ona misli da je razlog raspuštanja zbora njihovo odbijanje da sudjeluju u domjenku povodom blagdana svete Cecilije 22. studenoga. Župnik Mario objašnjava kako je ta kap prelila čašu:

„Naime, svi članovi župnih zborova su bili pozvani na tu večeru, to druženje koje organiziramo svake godine, i župljani iz Jagnjedovca, i Sokolovca, iz Reke, ali s obzirom na to da je ozračje bilo dosta loše, članovi zbora iz Jagnjedovca i Sokolovca su htjeli odustati jer nisu mogli sjediti s ovim članovima zajedno za stolom s obzirom na to da su ih one na prijašnjim misama i probama onako, indirektno odbijale, okretale im leđa i sl. tako da su se osjećali nedobrodošlima. Kada sam vidio da se one na moj poziv na ovaj domjenak ne žele odazvati iz nekog kolektivnog dogovora, da nisu za crkveno zajedništvo, da ih zapravo ne zanima zajedništvo unutar župne zajednice u našem kršćanskom duhu, nego da imaju svoje, zatvoreno društvo, shvatio sam da je zaista krajnje vrijeme da nešto poduzmem, odnosno da ih raspustim.“

„Starost“ je izvučena iz konteksta

Jedan od glavnih razloga raspuštanja zbora koji mediji navode je ‘starost’ pa tako u naslovu jednog članka stoji: „Župnik raspustio crkveni zbor u Reki: ‘Prestari su, ogovaraju’“ a slično prenose i drugi mediji. Župnik Križanac na to kaže:

„Naravno da ja nemam ništa protiv starih osoba. To je izvučeno iz konteksta. Naime, one su same često znale govoriti da su stare, da više ne mogu pjevati i sl. pa sam ja zapravo te njihove riječi samo ponovio nakon mise kao samo jedan, dodatan razlog raspuštanja misleći da im na neki način još i činim uslugu. No one su i to shvatile negativno i posve krivo.“

Župnik Križanac također je posebno naglasio kako naravno da smatra da članice zbora koji je raspustio imaju mnogo dobrih osobina, da su jako vrijedne, a posebno ističe da su dobre kuharice, domaćice i da su puno pomogle u uređenju crkve, brigom za cvijeće i sl. te napominje da je – ako se ispričaju njemu i cijeloj zajednici, jer neki su mu vjernici rekli da su oni sami uvrijeđeni zbog toga što su im ocrnili župnika – spreman ponovno im povjeriti tu službu uređivanja cvijeća oko crkve.

Smisao za šalu

U jednom intervjuu jedna je članica spomenula da im je bila uvreda kada im je župnik dodjeljivao „minuse“ kad nisu pjevali dovoljno dobro. Vlč. Mario na to kaže:

„To je naša interna šala, a župljani koji idu na misu dobro me poznaju i znaju da se znam šaliti i u šaljivom tonu reći „minus“ i „plus“ pa prema tome ti „minusi“ ne znače ništa. Za ove članove zbora je svojstveno da ih se hvali, da ih se promovira, drži ih se na nekoj razini i da ne prihvaćaju konstruktivnu kritiku nego kritike okreću na nešto negativno. Čovjek ne zna kako se prema njima postaviti jer ne znaju prihvatiti ništa osim pohvala.“

Župnik Mario kaže kako se je ozračje u župi nakon ovog događaja potpuno promijenilo:

„Župljani koji idu u crkvu na neki su način shvatili poruku, neki su mi osobno zahvalili zato što sam to učinio rekavši da osjećaju olakšanje; neki smatraju da sam to trebao učiniti i prije. Javljaju mi se čak i ljudi diljem Hrvatske pa mi se tako javila jedna zborašica iz Istre: čestitala mi je i rekla mi da takvo ozračje vlada i kod njih, u njihovu zboru, tj. da su određene gospođe koje su već dugo tamo rastjerale nove članove, ogovaraju župnika. Dakle, mnogi su vjernici to prepoznali i očito je taj problem prisutan i u drugim župama.“

Velečasni je potvrdio i da je na razgovor pozvao predstavnicu župnoga zbora: „Da, ja sam pozvao predstavnicu zbora, gđu. Zlaticu Treščec na razgovor, kako bismo sve razjasnili, da ja nemam ništa protiv njih, nego samo protiv tog ozračja koje se treba ‘razbiti’, ali ona to nije shvatila pozitivno i kazala je da ne želi doći ni na kakav razgovor. I na tome je ostalo.“

Razgovor s biskupom Josipom Mrzljakom

Članovi župnoga zbora o cijelom su „slučaju“ poslali dopis Varaždinskoj biskupiji, nakon čega je župnik Mario razgovarao i s varaždinskim biskupom, mons. Josipom Mrzljakom:

„Biskup u načelu podržava rad župnika, odnosno mene u ovom slučaju. Naravno, ne želi da se dižu nekakve nepotrebne tenzije i smatra da se to na neki način treba riješiti u samoj zajednici, da se ne treba previše širiti po medijima u negativnom kontekstu. Smatra da se, posebno sada kada se bliži Božić, na neki način svi trebamo pomiriti, biti otvoreni za radost Isusova rođenja“ – ispričao nam je.

Velečasni Mario naglašava da je otvoren i spreman za dijalog. Isto tako, smatra da bi bilo korektno da se oni koji su ga prozvali ispričaju, s obzirom na to da su ovo prenijeli u svijet u negativnom kontekstu, ali i da nakon isprike mogu ponovno surađivati, doduše, ne više kroz zbor, nego na neki drugi način. Bio je svjestan, kada je to govorio, da je i sam Isus ukazivao na licemjerje. On sam nema ništa protiv osobe, nego protiv stanja. Nedvojbeno je da je nanesena velika šteta izlaženjem u javnost:

„Istina je da su me neki mediji kao osobu krivo interpretirali i na taj način nanijeli štetu. Zato smatram nekakvim minimumom da se dotične osobe, koje su ustvari potpisale neku peticiju, pretpostavljam biskupu, ispričaju i da možemo pokušati napraviti novi temelj za budućnost. Nije mi u interesu ikoga tjerati iz crkve, svi su uvijek dobrodošli“ – rekao nam je vlč. Križanac i nastavio: „Smatram na neki način svojim zadatkom, da stvorimo nekakav red u zajednici u koju su svi dobrodošli; ali, ako tako smijem reći, nekada trebamo biti spremni i otvoreni čuti ono što možda nije dobro u nama samima. U to, naravno, uključujem i sebe kao svećenika.“

Aktivnosti u župi

Velečasni Mario Križanac župnik je župe kojoj pripada 12 sela s tri filijalne crkve. Radijus župe iznosi oko 50 kilometara a zajednica broji oko dvije i pol tisuće vjernika. Njegova je uloga iznimno zahtjevna:

„Meni je želja da se ljudi okupljaju u središtu župe. Ne možemo uvijek organizirati sve pojedinačno po filijalama. Zato trebamo svi mi, koji smo dio te župne zajednice, pomoći. Pogotovo vjernici iz Reke trebaju na neki način biti domaćini onima koji dolaze sa sela, koji nisu navikli na takav način rada“ – priča nam župnik.

Kako bi okupio župljane iz svih sela i filijala, u župi organizira različite aktivnosti. Tijekom Adventa redovito imaju mise zornice, a jedan od njihovih najvećih projekata su i žive jaslice, koje pripremaju mladi iz župe zajedno s Pastoralnim vijećem i raznim udrugama. Ove će se godine jaslice moći vidjeti na Badnjak u 22 sata i 30 minuta te na Sveta tri kralja u 17 sati, a mogu se pogledati i kroz tjedan. Također, oko Svijećnice se u župu dolaze predstaviti redovničke zajednice a povodom blagdana sv. Valentina organizira se program za bračne parove.

U korizmi imaju planinarski križni put u župi, koji je dugačak oko 26 kilometara. Jedanput godišnje, oko Uskrsa, izdaju i župni časopis „Sveta Trojica“, a redovito idu i na hodočašća (Marija Bistrica, Trsat, Međugorje ili neka druga svetišta). Neki su župljani u Zajednici bračnih susreta, imaju i biblijsku grupu, mali tečaj kršćanstva za krizmanike, a nekada i za odrasle. Također organiziraju i razne duhovne obnove s istaknutim duhovnicima. Bogati sadržaj daje mogućnost da svatko pronađe nešto za sebe i uključi se u rad župe, na što poziva i sam župnik.

Istinu uvijek treba nastojati reći u ljubavi

Ovaj događaj nuka nas da si postavimo pitanje koliko smo mi župljani vjernici spremni jedni drugima izravno, iskreno reći svoja mišljenja, umjesto da ogovaramo, i kakvu mi onda poruku šaljemo onima koji ne dolaze u crkvu. Možda bi se puno više ljudi odvažilo doći u crkvu kad bi ozračje bilo drugačije. Također, što sada mogu takvi pojedinci zaključiti o vjeri i vjernicima i Crkvi općenito, koji u medijima čitaju i slušaju intervjue članova zbora. Ne sablažnjavamo li mi time te malene u vjeri? Vlč. Križanac komentira:

„Slažem se da moramo biti iskreni jedni prema drugima – to je bit kršćanstva. Kada govorimo istinu, a znamo da nam je svima istina često bolna, trebamo je nastojati govoriti u ljubavi, u maksimalnom poštovanju prema drugoj osobi kako se ona ne bi osjetila povrijeđenom a onda svatko tko je na takav način upozoren, trebao bi u najmanju ruku biti spreman razmisliti o onome što mu je rečeno i vidjeti što je od toga zaista istina i što može promijeniti. U našim bi župnim zajednicama trebalo više tako pristupati i vjerujem da bi onda u crkvama bilo više ljudi na svetim misama kada vide iskrenost samih vjernika. A onima koji samo napadaju, odgovorio bih izrekom jednog gradišćanskog Hrvata: ‘Tko po tebi sami mlati, ti mu reci – Bog ti plati’.“

Razgovarale i priredile: Martina Vidaković i Gabriela Jurković; Book.hr

Foto: arhiva župe Reka