Foto: Shutterstock

Bilo je to u proljeće 1847. Majka Ana je dvanaestogodišnjoj Magdaleni naložila da ide na obližnju njivu načupati korov za praščiće. Već je bila blizu njive i htjela je sići sa staze. I dok je pogled uzdignut k nebu spustila prema zemlji, pred sobom je ugledala nepoznatu ženu. Gledale su jedna u drugu. Magdalena se prestrašila i pobjegla na obližnju njivu. Magdalena sama nastavlja priču:

„Žena se nije micala, samo je podigla prst desne ruke i rekla mi:

– Dođi ovamo!

Poslušala sam ju i približila joj se. Ruke je imala prekrižene na prsima.

– Kamo ideš? – upitala me žena.

– Čupati korov na našu njivu. – odgovorila sam.

– Zašto ideš čupati korov?

– Da nahranim praščiće.

– Tko ti je to rekao da učiniš?

– Moja mati.

– Dakle, zato moraš ići, jer ti je mati rekla?

– Da.

– A komu ćeš taj rad darovati?

– Isusu. Zar nismo dužni Bogu sve darovati?

– U pravu si. – potvrdila je žena i pritom kimala glavom.

– A ljubiš li također Isusa? – upitala me.

– Mislim da da. Ali on najbolje zna ljubim li ga. Odakle ste Vi? – upitala sam ju.

– Došla sam te poučiti o nečemu, da znaš zašto treba raditi i komu treba darovati svoj rad. Ali samo ljubi, samo ljubi koliko god možeš mojeg Sina.

– Kojeg sina? – upitam.

– Isusa! – rekla mi je.

Kad sam to čula, pomislila sam: ‘Da nije ta žena Majka Božja? Ali onda bi bila ljepše odjevena!’ Njezina bijela odjeća, njezina modra pregača i njezin bijeli rubac na glavi, čiji su prednji uglovi bili prekriženi i sezali sve do prsa, nisu bili dovoljno lijepi. Žena je bila srednje visine i blijeda, dugačka lica. Žena je prepoznala moje misli i rekla:

– O čemu razmišljaš? Ja sam Marija, Isusova majka i majka svih ljudi. Nemoj u to sumnjati!

Te su me riječi ganule do suza. Ona me potom tješila:

– Nemoj plakati!

Pokazala je na zeleno žito i upitala:

– Znaš li tko je to sve stvorio?

– Bog.

– Kako?

– Po svojoj svemogućoj Riječi.

– Istina. – rekla je Majka Božja. – Pogledaj cvijeće u polju i razmisli o njegovu lijepu cvatu, a sve je to moj Sin stvorio. Sve je on učinio. Zahvali mu za sve dobrote i daruj mu svako svoje djelo. Taj je čin vrijedan koliko i molitva.

Po tome kratkom nagovoru, Majka Božja je nastavila:

– Sada idem. Ali nikomu nemoj reći što si vidjela i čula. Mi ćemo se ponovo vidjeti.

Tad je odjeća Majke Božje postala sva bijela i lijepa. Božja Mati vinula se u visine i najednom je nestala ispred mojih očiju. Potom sam otišla na njivu i molila.“

Ljubav prema Isusu potisnula joj je sve ostale misli i želje.

Marijino ukazanje maloj se Magdaleni duboko usjeklo u srce. Otad je još više vremena posvećivala molitvi. Više nije marila za igru s veselim vršnjakinjama. Malo je s njima razgovarala, i to samo onda kad bi ju što upitale. A o događaju koji je doživjela na njivi nije ništa rekla – ni njima ni svojim roditeljima. Njezina je jedina želja postala Isusa ljubiti onako kako joj je to rekla Majka Božja. Ljubav prema Isusu potisnula joj je sve ostale misli i želje.

Iz knjige „Magdalena Gornik“ autorice Martine Kraljič. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.