Foto: Shutterstock

Jednoga dana, telefonirajući faustinkama, začuo sam kroz slušalicu uplakano dijete. Takva se situacija ponavljala. Bilo mi je to prilično čudno. Otkuda djeca u Glavnome domu? Sestra s kojom sam razgovarao ispričala mi je o majci adolescentici koju su udomile kad je bila pred porodom. Faustinke još u to vrijeme nisu imale dom za samohrane majke, no takav je slučaj odgovarao njihovome poslanju. Bilo je malo sreće pri porodu. Djevojka je naglo dobila trudove. Njezin krik bio je toliko bučan da je uznemirio ljude u susjedstvu. Sestra je nazvala hitnu pomoć. Zamolila ih je da dođu u samostan.

– Vi ste časna sestra?

– Ne, odnosno da.

– I sestra rađa?

– Ne, ne… rađa normalna žena…

Porod je prošao bez komplikacija. Uspjeli su djevojku dovesti u bolnicu. Sljedećega dana dolaze sestre i pitaju mladu majku što bi htjela da joj donesu, a ona odgovara:

– Boju za kosu.

Često Esmeraldu vodimo u kapelicu na krunicu, i ona, umjesto da za prve riječi čuje mama i tata, ona sluša…

Boja ipak nije bila dovoljna. Sestre su se morale pozabaviti i odgojem toga djeteta, slatke djevojčice Esmeralde, ali i odgojem njezine majke. Poslale su majku na tečaj kako bi završila neki zanat, a same su preuzele brigu o djetetu. Govoreći o svemu tome, sestra okreće glavom.

– Gospodine Jane, mi ćemo to preživjeti, ali to jadno dijete? Često Esmeraldu vodimo u kapelicu na krunicu, i ona, umjesto da za prve riječi čuje mama i tata, ona sluša: Po pregorkoj muci Njegovoj, smiluj se nama i cijelome svijetu.

Sestra možda i ima pravo, a možda je zapravo i dobro da je prva riječ koju će Esmeralda naučiti – milosrđe?

Ma što uopće oprostiti cijelome svijetu? (…)

Iz knjige „Čamac s rupama. Priče o milosrđu“ autora Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.