U našoj skromnoj obiteljskoj filmoteci često posegnemo za filmom Miris žene (Scent of a woman). To je jedan od onih rijetkih filmova koji može pokriti više razina čovjekovih interesa, pa je prikladan za to da ga pogledaju i malo starija djeca.

Cinkati ili ne cinkati

Priča je to o umirovljenom, već slijepom pukovniku američke vojske za kojeg bi se moglo reći da je jako dobro shvatio kako funkcioniraju stvari u ovom svijetu. Pukovnik (za ovu ulogu Oskarom nagrađen Al Pacino) nastupa in loco parentis (u ime roditelja) siromašnom studentu Charlesu, primatelju stipendije za posebno nadarene studente. Naime, za Charlesa je školski odbor upriličio svojevrsan vid suđenja u namjeri da razotkrije studente koji su za ravnatelja škole osmislili vrlo inteligentnu nepodopštinu. Dva su dakle vidjeoca tog nemilog događaja siromašni Charles i bogati George. Njih su dvojica jedne noći vidjeli trojicu studenata koji su pripremali navedenu nepodopštinu. Charles ne želi odati imena tih triju studenata, iako mu je ravnatelj diskretno zaprijetio izbacivanjem iz škole u slučaju da ih ne razotkrije, dok bogati George izgovara njihova imena pravdajući se pritom da nije nosio leće pa ipak ne može tvrditi s pouzdanošću. Uz Georgea sjedi njegov bogati otac George stariji.

Čemu dajemo prednost u odgoju naše djece

Ovaj sam film, odnosno njegovu temu, odabrala kao povod za pisanje ovog članka jer bih htjela sve one koji sudjeluju u odgoju naše mladeži potaknuti na razmišljanje o tome čemu se daje prednost kad je u pitanju odgoj naše djece. Koje to vrijednosti i kakva životna načela želimo usaditi u njihova mlada srca? Koje će geslo rukovoditi njima jednoga dana kada oni preuzmu rukovodeća mjesta u našem društvu? Razmišljajmo o tome dok čitamo kako se jedan umirovljeni pukovnik zauzeo za mladića, kojeg je jedan sustav gotovo uništio. Pukovnikov govor iznijet ću u fragmentima, od kojih ću svaki popratiti svojim komentarom, a čitateljima toplo preporučam da pogledaju film.

Kakav je naš stav prema cinkanju

Nakon ispitivanja koje je ravnatelj škole proveo pred svim profesorima i učenicima Kolegija, pukovnik ustaje i započinje svoje obraćanje nastavničkom vijeću škole:

„Koje je vaše geslo? Momci, cinkajte svoje kolege, spasite sebe. Ako učinite suprotno, spalit ćemo vas na lomači. Pa, gospodo, kad zagusti, neki pobjegnu, a neki ostanu. Charlie se ovdje bori s vatrom, a George se skriva u tatinu džepu. A što Vi radite? Nagradit ćete Georgea i uništiti Charlieja.”

Upitajmo se ovdje kakav je naš stav prema cinkanju? Dignuti glas protiv nekog čovjeka znajući da će to zasigurno promijeniti, ako ne njegovu budućnost, a ono zasigurno njegovu poziciju u društvu?! Može li materija njegova prijestupa biti važnija od gubitka njegova dostojanstva?

„Kad sam ulazio, čuo sam ove riječi ‘kolijevka upravljanja’. Pa kad grana pukne ‘kolijevka će pasti, kao što je pala ovdje. Pala je. Stvaratelji muškaraca i vođa! Pazite kakve muškarce i vođe ovdje stvarate!”

Ova odgojno-obrazovna institucija ipak je preuzela cinkanje kao jedno od sredstava za upravljanje i rukovođenje mladim naraštajem. Pitam se do koje je to točke svoga života čovjek stigao kad se nema više hrabrosti suočiti s onim što ga kod drugoga smeta, nego mu je za to suočavanje uvijek potreban neki treći tužitelj? Nije li tu u pitanju samo neka dobro sakrivena osveta?

Sam pukovnik o sebi će nadalje ovako progovoriti:

„U svom sam životu dolazio do raskrižja. Uvijek sam znao koji je put pravi. Bez iznimke sam to znao, ali ga nikad nisam odabrao. Znate zašto? Jer je bilo preteško.”

Hoćeš li prodati nekoga kako bi sebi kupio budućnost?

A za Charlieja će reći ovako:

„Ne znam je li Charliejeva šutnja pravedna ili pogrešna. Nisam ni sudac ni porota. Ali znam da on neće nikoga prodati kako bi sebi kupio budućnost, a to se, prijatelji moji, zove čestitost. To se zove hrabrost. Od takvih bi se stvari vođe trebale stvarati… Evo, Charlie je došao do raskrižja. Izabrao je put. To je pravi put. Put stvoren od načela koji vode do karaktera.”

Istina je da mi jedni druge smijemo odgajati jedino na taj način, način na koji je to učinio Charlie. Sa svojim čestitim i hrabrim odlukama mi drugima ne postajemo samo primjer nego i ohrabrenje da i oni sami nastave tako živjeti. Svojim čestitim načinom življenja kao i s iskrenim suosjećanjem Charlie je pukovnika dan prije spasio od samoubojstva. Spasio je jedan život, a mnogima koji su ga na tom suđenju slušali i ne znajući dao smisao i pravac njihova budućeg djelovanja.

Budućnost mladih je u našim rukama – zaštitimo je!

Na to smo doista svi pozvani, a u odnosu na takve mladiće i djevojke trebali bismo se ponašati onako kako je to naš pukovnik predložio dotičnom nastavničkom vijeću:

„Vi držite budućnost ovog mladića u svojim rukama. Ta je budućnost vrijedna. Vjerujte mi. Nemojte je uništiti. Zaštitite je. Prigrlite je. Jednoga ćete se dana njome ponositi.”

Neka nas u takvim naporima sve skupa blagoslovi Gospodin!