Foto: Shutterstock

Martin Kliman je Hrvat. Stanuje u centru za izbjeglice, iako nije izbjeglica. On je Božji luđak. Svakodnevno moli psalam u kojemu Bog govori: Otvori svoja usta da ih napunim (Ps 81, 11).

Martin doista otvara svoja usta. Zna da Bog od siromašnoga čini bogatoga, a od bogatoga siromašnoga. Bog daje i jedno i drugo. Bogat čovjek, baš kao i siromašan, dolazi od Boga. Bog blagoslivlja siromaštvo i bogatstvo čovjeka. Jedno s drugim čini cjelinu. Oni su kao dan i noć, zemlja i voda. Bogatstvo može biti nečije siromaštvo, a siromaštvo drugome bogatstvo. Jedno i drugo može biti blagoslov i prokletstvo. Ispravnu dimenziju daje im ljudsko srce.

Promijenio ga susret s neokatekumenima

Martin pripovijeda kako nikad nije bio bogat, ali nikad nije bio ni slobodan od novca. Sada je slobodan od novca, iako ga traži od Boga. Za svoje siromahe. Godine 1992. Martin je u nekadašnjoj vojarni na Kamenjaku u Puli osnovao centar za izbjeglice. Za one koji nakon rata na Balkanu nisu imali kamo pobjeći. Svakodnevno otvara svoja usta da bi Bog nasitio njegovu braću i sestre. Kaže mi da često razmišlja o Faustini.

– Zapravo, ona ništa nije razumjela, ali je bila otvorena. Vjerovala je da će Bog ni iz čega stvoriti nešto veliko.

Kod Martina se sve počelo preokretati kada se susreo s ljudima iz neokatekumena. Tada je do njega doprla najveća istina o Bogu: Bog ne voli čovjeka onda kada je čovjek dobar. Bog voli čovjeka takvoga kakav jest. Kada tako ne bi bilo, ljubeći jedne, morali bismo mrziti druge. Kako voljeti žrtvu i njezinog krvnika?

Teške životne priče

Svi stanovnici na Kamenjaku obilježeni su ratom. Mnogi od njih preživjeli su takav kaos da su izgubili pamet i svijest da bi mogli nastaviti dalje. Marka su Srbi svezali za stolac i pred njegovima očima silovali mu suprugu i kćer, a zatim su ih obje ubili. Marko je poludio da bi preživio. Kakav je njegov život? Po cijele dane hoda po centru, pruža ruke za sitniš, kupuje cigarete i puši. Život srozan na cigarete.

Jedna je žena u ispovijedi priznala da, iako su prošle tolike godine od rata na Balkanu, ne može oprostiti onima koji su joj ubili muža i dvojicu sinova. Svećenik ju je nakon dužega razgovora upitao hoće li barem uspjeti moliti za sposobnost oproštenja. Barem toliko.

– Pokušat ću…

Štalica

Godine 2000., baš prije kanonizacije Faustine Kowalske, Martin je u novinama pročitao informacije o sestrama Milosrdnoga Isusa koje su se smjestile u Dugoj Resi. Molio se da dođu na Kamenjak. Nakon nekoliko mjeseci, sestre su došle k izbjeglicama. Bog je napunio Martinova usta. Sestre su uredile svoj mini-samostan u prostorijama stare štale.

– Sve je kao u Betlehemu – radovao se Martin. – Započelo je od štalice.

Kada je sestra Gracijana razgovarala s muslimankom, ova je na njoj primijetila prsten.

– Imaš muža? – upitala je.

– Da. Udana sam za Isusa.

– Čudesno. Hoćeš li sutra doći s Njime k nama?

BOŽJI LUĐAK

Pred svetkovinom Božjega milosrđa, Martin se razbolio. Njegovo srce i pluća prestali su raditi. Četiri dana bio je u dubokoj komi.

– U komi sam vikao: Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku. Tako sam jako vikao da se cijela bolnica tresla. Liječnik i medicinske sestre su pobjegli. Moj krik čuo je kardiolog. Reanimirali su me, ali svi su govorili da to nema smisla, da se neću vratiti u život. Moji prijatelji iz neokatekumena prisilili su pulmologa da napravi bronhoskopiju, ali sam i dalje bio u komi.

I dogodilo se čudo. Martin, koji prema liječničkim prognozama nije imao nikakve šanse za život, počeo je ozdravljati.

Nije više bilo pomoći ni od kojega doktora. Ležao sam na krevetu, za jednu me ruku držala supruga, a za drugu vjeroučitelj. Svi štićenici Kamenjaka molili su za mene. Supruga je govorila Bogu da je ponosna na to što radim i ozdravim li da mi više neće prigovarati što volontiram bez plaće i što nemam za nju vremena.

Katehisti su otvorili Sveto pismo i pročitali Evanđelje o uzetome kojega su k Isusu spustili kroz krov. I dogodilo se čudo. Martin, koji prema liječničkim prognozama nije imao nikakve šanse za život, počeo je ozdravljati.

– Moja bolest imala je istu osobinu kao i bolest Ivana Pavla II. Respiratorni distres. Bio sam u bolnici u isto vrijeme kada i papa. Rodio sam se 17. svibnja, a on 18. svibnja. Sve su to sličnosti, ali postojala je temeljna razlika. Sveti Otac bio je spreman, ali ja nisam. Bog mi je bio milosrdan i ostavio me na životu kako bih se obratio jer na smokvi još nije bilo ploda. Znam da se ne mogu uspoređivati sa Svetim Ocem, ali svaka je duša bogatstvo samo po sebi. Bog je ljubomoran na svakoga koga je stvorio. To je ples Božje ljubavi.

Kratko nakon ozdravljenja Martin je prodao svoj dom i uselio se na Kamenjak. Pitao sam ga kako to žena podnosi. Taj stalni pogled na ljudsku nesreću i smrad gori je nego u staračkoj kući.

Osmjehnuo se.

– Teško, ali i u Štalici je bilo smrada. Kada čovjek voli svoju suprugu, Isus mu mora biti na prvome mjestu.

Martin je Božji luđak. Divim mu se. Ali razumijem njegovu suprugu.

Iz knjige „Čamac s rupama. Priče o milosrđu“ autorâ Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Priredio: L. M.