Duhovnost

PIŠE O. STIPE TOMIĆ, OCD

Pozvani smo, poput bl. Marije Terezije od sv. Josipa, suprotstaviti se oluji svijeta i zagrliti duše Kristovom ljubavlju „Ne smijemo nikad izgubiti iz vida da su svi krštenici, a ne samo Bogu posvećene osobe, pozvani na svetost, jer smo svi dionici Kristova kraljevskog, proročkog, i svećeničkog poslanja. Kao takvi smo svi pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta, te se 'suprotstaviti oluji zajedno i u srcu noći biti čuvari jutra'…“

Pozvani smo, poput bl. Marije Terezije od sv. Josipa, suprotstaviti se oluji svijeta i zagrliti duše Kristovom ljubavlju

Staro načelo kršćanskog života uči nas da je čovjek stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a s vremenom je ta Spasi dušu svoju postala misao vodilja svih pučkih misija. Ipak, kako se Crkva sve više suočavala s izazovima suvremenog društva, tako je bila i manje naglašavana spomenuta misao, a pritom je rasla svijest o zajedničarskoj dimenziji spasenja. Tako je iznova u prvi plan došao nauk o Crkvi – narodu Božjem, koji je mistično tijelo Kristovo, u kojem trpe svi udovi ako trpi jedan ud, kako nas uči Apostol naroda. (usp. 1 Kor 12, 26)


Pritom ne smijemo nikad izgubiti iz vida da su svi krštenici, a ne samo Bogu posvećene osobe, pozvani na svetost, jer smo svi dionici Kristova kraljevskog, proročkog, i svećeničkog poslanja. Kao takvi smo svi pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta, te se suprotstaviti oluji zajedno i u srcu noći biti čuvari jutra, kako nas potiče jedna suvremena duhovna pjesma.

„Život vjernika kroz poziv u Crkvi nije privilegij, nego ozbiljna stvarnost“

Ovdje se radi o srži kršćanskog poslanja, ili kako kardinal Ratzinger piše, o središnjoj službi Krista koju je on dalje povjerio Crkvi – svojim vjernima. Iz tog razloga je posve jasno, nastavlja Ratzinger, da život vjernika kroz poziv u Crkvi nije privilegij, nego ozbiljna stvarnost koja više otežava nego olakšava život pojedinca, jer je vjernik uzet u jednu službu na dobro svih, a služenje nikad ne ide bez žrtve. Pritom veličina ove službe ne proizlazi iz toga da će vjernik biti spašen, a ostali odbačeni, nego baš zbog toga što će se preko njega i drugi spasiti.[1] Ako to imamo pred očima, lako možemo razumjeti svece koji su nerijetko tvrdili da su duše skupe, jer život kršćanina podrazumijeva rad na spašavanju duša u vidu služenja.

Ovaj imperativ kršćanskog poslanja nama je slabim ljudima ponekad teško ostvariti jer nam nedostaje istinske motivacije – na koncu ostaje pitanje zašto bismo se morali zalagati za nekog tamo koga osobno ni ne poznajemo, zašto bismo morali moliti za pijanca, propalicu, psovača ili nevjernika koji je svjesno Boga odbacio.

Anna Maria Tauscher

Ipak, svi su sveci s lakoćom i radošću ovu službu provodili u djelo, te se pritom nisu umarali. Razlog je tomu prije svega velika ljubav prema Boga kao i svijest o prisutnosti Isusa u svakoj duši. Tako i blažena Marija Terezija od sv. Josipa, utemeljiteljica Karmela Božanskog Srca Isusova, piše u jednom pismu iz 1917. da uvijek živi u cijeloj svetoj Crkvi u svih pet dijelova svijeta i trpi, radi, moli i vapi sa svima i za sve.

Blažena Marija Terezija, krsnim imenom Anna Maria Tauscher (1855–1938) rođena je u protestantskoj obitelj u Sandowu (današnja Poljska). Njezin otac Hermann Traugott Tauscher (1825–1902) bio je uvaženi protestantski pastor. Tako je Anna Maria odrastala u protestantskom okružju bez ikakva kontakta s katolicima, ali vođena Božjom milošću počela je vrlo rano propitkivati religiozna uvjerenja koja je primila u roditeljskoj kući. Istovremeno čitajući Sveto pismo i susrećući se s različitim umjetničkim djelima religiozne tematike, usvajala je nesvjesno katolički duh.

Spašavanje duša prihvaćanjem trpljenja

Kad je u tridesetoj godini prvi put srela jednog katoličkog svećenika, koji ju je upitao za konfesiju kojoj pripada, ona mu je kratko odgovorila da ima svoju vlastitu vjeru. Kasnije su joj ipak pokazali katolički Katekizam, te je otkrila da se u njemu nalazi upravo ono što je ona sama svetačkom intuicijom već vjerovala. Potaknuta tim otkrićem, u 33. godini života prešla je, 30. listopada 1888., na katoličku vjeru i od tada je taj dan smatrala najvećim blagdanom svog života. Po njezinu kazivanju bio je to dan kada je Dobri Pastir zalutalu ovčicu priveo svom stadu u krilo Katoličke Crkve. To je i razlog zašto se njezin liturgijski spomen slavi 30. listopada, a ne na dan njezine smrti – 20. rujna.

Ova izvanredna blaženica proživjela je cijeli svoj život na slavu Božju i za spasenje duša, a nakon prelaska na katoličku vjeru osnivala je domove za nezbrinutu djecu i za starije, te je u tu svrhu i utemeljila novu Kongregaciju u krilu starog Reda braće i sestara BDM od Gore Karmela. Kao i u svakom svetačkom životu tako i u njezinu možemo pronaći mnogo pojedinosti koje su vrijedne naše pažnje. Ovdje spominjem samo jednu stvar koju mi kršćani olako zaboravljamo. Riječ je o spremnosti da radimo na spašavanju duša i to upravo kroz prihvaćanje trpljenja. U dubokoj povezanosti s Isusovim Srcem blažena Marija Terezija prihvaćala je svaki križ života i uvijek ga sjedinjavala s Isusovim trpljenjem. Često bi u svojim pismima naglašavala da Nebo ima sve osim trpljenja, te da je ovo vrijeme na zemlji jedina prilika da trpimo s Isusom za spasenje duša. Na samrtnoj postelji tako kliče da se raduje jer konačno ide doma nebeskom Tati, ali ujedno izražava i žaljenje jer u Nebu neće više moći s Isusom trpjeti za spasenje duša. Zato je cijelog svog života poticala sestre da zahvaljuju Bogu što ih je izabrao da mu za ovog kratkog života služe popust Šimuna Cirenca i da mu pomažu u spašavanju duša.[2]

Moliti za ljubav

Ovdje se s pravom možemo pitati je li križ, tj. trpljenje onda kršćanski ideal? Ili da se drugačije izrazimo, jesmo li mi otkupljeni po preobilju Kristova trpljenja? Kad bi doista bilo tako, onda bismo trpljenje i križ Kristov mogli shvatiti kao preduvjet Božjeg milosrđa za nas grešne ljude. Takvo bi nas shvaćanje Kristova križa moglo odvesti u smjeru jedne morbidne duhovnosti koja teži trpljenju radi trpljenja, a to i nije drugo nego prokletstvo.

Zato je uvijek važno iznova naglašavati da Kristov križ nije preduvjet Božjeg smilovanja nego najočitiji znak posebne Božje ljubavi prema nama slabima. To je savršena ljubav koja je kadra prihvatiti i trpljenje, te po njemu učiniti nešto još bolje. Dakle, nije trpljenje naš ideal nego ljubav, ali ona istinska ljubav koja prihvaća trpljenje. Zato blažena Marija Terezija ne potiče susestre da mole za trpljenje, nego za ljubav, a sam nam je Isus dao primjer ostvarivanja ovog ideala ljubavi. On staje uz čovjeka i uči ga živjeti nemoć i trpjeti patnju s ljubavlju i u ljubavi. Zato je ljubav i samo ljubav ogroman prozor otvoren dubinama otajstva kršćanskoga života. Takvu je ljubav živjela blažena Marija Terezija i svi sveci Crkve, jer su u njoj vidjeli najbolje sredstvo suobličenja Kristu i najbolji način sudjelovanja u njegovu djelu otkupljenja.

Trpjeti i u trpljenju blažen biti, na zemlji stajati i prljavim i grubim putevima hoditi, a ipak s Uskrslim u slavi kraljevati i na ostvarivanju Kraljevstva Božjeg raditi; s djecom ovog svijeta se radovati i plakati i duše spašavati, a s anđeoskim korovima bez prekida Bogu hvalu pjevati – to je bio život blažene Marije Terezije i to bi trebao biti život kršćana sve do konačnog svitanja Uskrsnog jutra u vječnosti…

[1] Usp.. Joseph Ratzinger, Stellvertretung, in HthG IV, 135 f.

[2] Usp. Pismo 1829.

Autor: o. Stipe od Božanskog Srca Isusova (Tomić), OCD; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 1
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh