Foto: Jaesub Kim, Pixabay
Tko je čovjek?
Hagioterapijska antropologija istražuje čovjeka i pomaže upoznati ga. Da bismo uopće znali tko je Bog, moramo znati tko je čovjek, odnosno otkriti svoj identitet. Ja sam kruna stvaranja, biće u Bitku, građevina Božja, dijete Božje. A ako sam dijete Božje, sve je moje, što je i Božje. Život koji mi je bezuvjetno darovan, fizički, psihički i duhovni i sve vrhunske sposobnosti u meni, te sve blagodati i ljepota na zemlji. Ako sam dijete Božje, moram sličiti na Boga. Mogu sve što može i Bog: ljubiti, praštati, podnijeti nepravdu, biti dobar, činiti čudesne stvari – donijeti dijete na svijet, izgoniti zloduhe – izbaciti zloću iz sebe.
Živjeti duhovni, prirodno-moralni zakon
Jao nama ako se na nama ne vidi da smo katolici. Jer, katolik svjedočki živi i govori ono u što vjeruje. Što nam vrijedi vjera ako ne živimo od nje? Živjeti znači, živjeti u punini već ovdje na zemlji. Ne živi se samo od materijalne dobiti, dragih ljudi ili zanimanja nego od Boga, Duha Svetoga koji te i sada stvara i čini svetim.
Odgovornost
Mi katolici smo primili sva sredstva za život u punini, ovdje na zemlji i život vječni. Kada bi drugi znali po nama što, odnosno Tko je Crkva, što nam je dala, u što nas je „odjenula“, tko smo postali, bilo bi puno više katolika i ne bi kršteni napuštali Crkvu. Svjedoci smo, nažalost, da ljudi izlaze iz crkve. Zato se trebamo upitati jesmo li živi svjedoci?
Prave i krive krivice, manjak dobra u čovjeku
Nisu krivi ateisti, agnostici i ostale religije, niti vjernici. Zli je jedini krivac, diabolus, koji razdjeljuje ljude svih rasa, nacija i religija…
Razvijen intelekt i zdrava religioznost
Danas su najvažniji svjedoci, dok znanja ima i previše. Ako nismo svjedoci živoga Isusa, sve će biti uzalud. Da bismo bili živi svjedoci, moramo Ga susresti, a da bismo Ga susreli, moramo znati tko smo mi. Zato nam je utemeljitelj hagioterapije prof. Tomislav Ivančić otkrio hagioterapiju kao „treću granu“ medicine te prvi u Hrvatskoj započeo s novom evangelizacijom i molitvenim pokretom ZMR: „Susret sa živim Bogom“.
Otkriti svoj talent
Poziv – zašto živimo? Poziv je zvanje koje nam je dano, svi ga imamo. To je biser, neprocjenjiv i neuništiv, dan bezuvjetno da činiš s njim što hoćeš. Lako je poziv čuti, ali imaš slobodu reći i „ne“. Ali, ako se odazoveš pozivu, život ti više nikada neće biti isti. Poziv, zvanje, nije samo za tebe, dužnost ti je brusiti ga i razvijati, a odgovornost dati ono što si primio.
Bol duhovne naravi (papa Ivan Pavao II.)
Čovjek je zaboravno biće. Zaborav da smo biće u Bitku najveća je opasnost čovjeka današnjice u gomili informacija. Iako, znanstveno potvrđeno, imamo duhovno sjećanje, zaboravljamo što smo čuli, ali doživljaj i susret s Osobom svoga Stvoritelja duhovna duša nikada ne zaboravlja. Kada doživiš Isusa, znat ćeš što je istina, znat ćeš što je ispravno.
Ranjeno povjerenje
Poći za pozivom znači povjerovati da je sve dobro od Boga. Ako odlučiš poći za pozivom, to znači primiti sve iz Očeve ruke, pa i muku. Ali mi ne možemo primiti sve iz Božje ruke jer nemamo hrabrosti povjerovati da će ishod biti dobar. Zato ne možemo biti slobodni već smo u strahu, tjeskobi i muci. Kada doživiš da je Isus život, znači – „kada umrem, živjet ću“, tada si odgovorio na poziv i onda te On šalje.
Vrhunske sposobnosti
Poziv u osobnom životu je slijediti Isusa Krista jer je On učitelj života. Odluka za Njega znači predati sve i doživjeti Očevu volju, možeš li to?
Poslanje – to su plodovi, plodovi odluke, vjere, puta za Isusom koji te šalje za druge.
Tekst je dio predavanja koje je održala hagioasistentica Zrinka Šarić Marinović u Zagrebu 9. listopada 2024. g. u župi sv. Luke, povodom 50 godina župe, na poziv obiteljske zajednice.
Priredila prof. Tajana Philips; I. A. Book.hr
