Foto: Udruga Zdenac
„Subotom na župi Ujewa uvijek je posebno živo. Više od stotinu djece dolazi na topli obrok, poduku i druženje. To su djeca iz programa Zdenac znanja koju nerijetko povezuju i teške životne sudbine – žive u siromaštvu, iz razorenih su obitelji, često su napušteni od roditelja. Mnoštvo je to djece, meni ih je nemoguće sve zapamtiti. Ali jedan bistar pogled i širok osmijeh odmah sam prepoznala. Bio je to Michael.
Prvi put smo se susreli prije dvije godine. Još se sjećam trošne kolibe bez struje, vode, kreveta u koju nas je odvela naša volonterka Sara. Michael i njegov brat Phillipo živjeli su s ocem alkoholičarom. Majka ih je napustila odvevši sa sobom najmlađu kćer. Bilo je teško gledati u kakvim uvjetima žive, ali nismo to smjeli pokazati. S osmijehom na licu listali smo njihove bilježnice iz škole koje su nam ponosno pokazivali. „Bravo!“- ohrabrivala sam ih, nadajući se da će ustrajati i shvatiti kako im školovanje može pružiti priliku za bolji život. Ostavili smo im novac za hranu, ali smo bili upozoreni da ne ostavimo previše jer bi ih otac mogao potrošiti na alkohol.
‘Nisu dovoljno pametni’
Sara nam je ispričala o svom prvom susretu s ovim dječacima. Michael i Phillipo nisu tad išli u školu. „Nisu dovoljno pametni”, tvrdio je otac. Od najranije dobi morali su raditi, tražiti hranu. Odlazili bi do mjesta gdje se prerađivala riža u nadi da će dobiti makar šaku riže. Kod kuće bi je natopili u vodi nadajući se da će do večeri omekšati da je lakše mogu pojesti. Nisu imali ni ogrjev da bi je mogli skuhati. Sara je ipak uspjela uvjeriti oca da ih upiše u školu i uključila ih je u program Zdenca.
Godinu dana nakon našeg susreta, Michael je pobjegao od kuće. Otac se, kao i vrlo često do tada, kući vratio pijan. Nasrnuo je na Phillipea i istukao ga. Maleni Michael, tada jedanaestogodišnjak, bio je svjestan da je on sljedeći. Čvrsto je odlučio – ne može i ne želi tako više živjeti. Odlazi. Bratu nije htio ništa reći iz straha da ga ne pokuša odgovoriti. Nakon što je prohodao oko 20 km, uspio je zamoliti za prijevoz do Mbeyea, grada udaljenog 130 km od njegova rodnog sela. Tamo mu je živjela baka. Očekivao je da će mu s njom život biti lakši.
Više gladan nego sit
Nažalost, nije bilo tako. Kad se Michael vraćao gladan iz škole, često kod kuće nije imao što jesti. Ponekad bi otišao kod susjeda moliti za hranu. Godinu dana je tako živio, često izbivajući iz škole, više gladan nego sit. Odlučio je ponovno pobjeći i vratiti se ocu. Situacija kod oca nije se bitno promijenila. I dalje je pio. I dalje nisu imali siguran obrok. No ovog puta nešto je ipak bilo znatno drukčije. Nakon što se vratio u selo, otišao se javiti našoj Sari koja je bila prva osoba koja mu je ikad pružila pomoć. Ona, svjesna patnje koju je ovaj maleni dječak pretrpio u svom kratkom životu, odlučila ga je udomiti. Uspjela je nagovoriti oca da mu dopusti živjeti s njom.
Posjetile smo Saru tri tjedna nakon toga. Maleni Michael nije skidao osmijeh s lica. Kad smo pokazali na Saru i upitali ga: „Tko je to?“, ozarena lica s primjesom ponosa u glasu uskliknuo je: „Mama!“ Krvno nisu vezani, ali srce ju je prepoznalo kao brižnu majku koja mu je toliko pomogla i prigrlila ga kao svoje dijete. Sad Michael ima i svoju sobu – malena je to prostorija s madracem na podu.
Prepoznati potrebu
Nama, naviklima na puno veći luksuz, čini se možda bijedna. Ovom malenom dječaku, vjerujem, ona izgleda kao najljepša odaja. Michael je ponovno krenuo redovito ići u školu. S obzirom na to da je do sad često izbivao, puno toga mora nadoknaditi. Ali ne sumnjamo da će uz pomoć svoje nove obitelji i tu prepreku premostiti. Brat ga redovito dolazi posjećivati u njegovu novom domu gdje ga uvijek čeka topli obrok.
Dok sam promatrala Michaela, pomislila sam na to što bi s njim bilo da ga onoga dana Sara nije primijetila, da mu se nije obratila, da nije otvorila svoje srce i svoj dom. Ali Misionarima Milosrđa upravo to je glavni zadatak – prepoznati potrebu. I djelovati. Gdje god se nalazili.
Ponosni smo na naše lokalne volontere koji velikodušno pomažu potrebitima i čine ovaj svijet malo ljepšim mjestom za život.“
Udruga Zdenac je s volonterkom Sarom dogovorila udomljavanje Michaela. Svaki mjesec izdvajaju za hranu udomiteljima i snose troškove školovanja, obroka, pouke subotom i svih drugih potreba: odjeća, obuća, higijena, liječenje… Trenutno su u potrazi za obitelji koja će materijalno pomoći Michaelu, dok će se Sarina obitelj brinuti za odgoj i dobre ocjene u školi.
POMOĆI MOŽETE DONACIJOM NA:
Žiro račun / IBAN: HR9023400091110984714
Model: HR00
Poziv na broj: 30
Opis: Donacija za hranu, lijekove i vodu
PBZ banka
Misionarke poručuju: Novac dolazi pravilnom raspodjelom do svih koji su u krajnjem siromaštvu, za hranu, liječenje i vodu.
Bog vas blagoslovio.
