Foto: Pixabay, Wokandapix

(…) Počeo sam sumnjati hoću li se ikada zaposliti. Osobito su me obeshrabrivale riječi bivše učiteljice, da od mene nikada neće biti ništa. Ta me je njezina rečenica ubijala u pojam. „Možda je žena imala pravo. Možda nisam sposoban ni za što; nemam ni volje ni spremnosti napraviti barem nešto. Zato neću nikada biti uspješan.“ U takvim bih trenucima prepoznao obrasce mišljenja i ponašanja iz vremena kad sam bio bolestan, koji su me nevjerojatno kočili.

Pun sam nade, bit će još nešto od mene, nešto će se dobro dogoditi. Moj se život još stigne promijeniti

Kad sam primijetio da negativne misli u meni puštaju svoje korijenje sve dublje, morao sam im se oduprijeti: „Što god da je ta učiteljica rekla, to ne stoji. Pun sam nade, bit će još nešto od mene, nešto će se dobro dogoditi. Moj se život još stigne promijeniti.“ Čvrsto sam odlučio, ali sam još uvijek bio nesiguran. Strah od neuspjeha, strah da se neću svidjeti drugima, strah da neću biti priznat – sputavali su me. Podsjećali su me na vrijeme kad sam bio bolestan. Morao sam si posvijestiti da sam već odmakao dobar komad puta i da će mi Bog i dalje pomagati.

Spoznao sam da se karakter ne izgrađuje preko noći i da moram raditi na sebi strpljivo i ustrajno

Valjalo mi je prihvatiti život. Spoznao sam da se karakter ne izgrađuje preko noći i da moram raditi na sebi strpljivo i ustrajno. Da moram, kao nikada prije, preuzeti odgovornost i zadaće, a ne gurati ih pod tepih. Da moram vježbati, malo-pomalo.

Navečer bih stavio kvačicu pored zadatka, kao znak da sam ostvario cilj, da sam sposoban za nešto. To me je motiviralo za dalje

Pokušao sam ostvarivati dnevne i mjesečne ciljeve: postavio sam si pano u sobu i na njega okačio mjesečne ciljeve ispisane velikim slovima. „Pronaći vlastiti stan“, glasio je jedan od njih. Svaki sam cilj razradio u male etape, tj. u dnevne ciljeve, koje sam dalje oblikovao u liste s dnevnim zadacima: „Nazvati danas barem jednog stanodavca“. Kad bih do kraja dana uistinu nazvao jednog stanodavca iz oglasa, pošao bih zadovoljan na spavanje. Nije uopće bilo bitno jesam li pronašao stan ili ne. Bilo je važno samo da sam se uopće prisilio utipkati telefonski broj i nazvati. Navečer bih stavio kvačicu pored zadatka, kao znak da sam ostvario cilj, da sam sposoban za nešto. To me je motiviralo za dalje.

Mnogim malim koracima dospio sam daleko, kako na osobnoj, tako i na razini vjere. Postupno su iz mog života nestali strah od neuspjeha i osjećaj manje vrijednosti, Bog ih je uklonio. Naučio sam da se svaki dan iz svake situacije može izvući ono najbolje.

Ako mi je Bog pripravio obećanu zemlju, onda od mene očekuje da krenem prema njoj, poput izabranog naroda, koji je napustio Egipat i zaputio se prema obećanoj zemlji

U tom sam razdoblju usvojio vrlo važnu lekciju za svoj daljnji život: postalo mi je jasno da ne mogu dići sve četiri u zrak dok čekam da mi se želje ostvare. Moram biti spreman ustati, uhvatiti se za Božju ruku i krenuti. Mogu aktivno sudjelovati u tom procesu. Smijem Boga zamoliti da me vodi, ali mu predložiti i vlastite ideje i isprobati ih. Bog ne želi nezrelu djecu nego hoće da sazrijemo u odgovorne odrasle osobe koje se pod njegovim vodstvom usude koračati samostalno. Ako mi je Bog pripravio obećanu zemlju, onda od mene očekuje da krenem prema njoj, poput izabranog naroda, koji je napustio Egipat i zaputio se prema obećanoj zemlji.
Važno je pokrenuti se i reći: „U redu, napravit ću prvi korak!“ I onda Bog ide pred nama, On pokazuje put, ali krećem se sâm.

Iz knjige „Iz ove se kože može. Moje čudesno ozdravljenje“ autora Alexandera Eggera.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Alexander Egger, rođen u Salzburgu, oženjen je, otac dvoje djece, uspješan poduzetnik i motivacijski govornik.