Foto: Kristofori

Te sam večeri otišao u njegovu sobu oko devet sati kao što sam to običavao činiti protekle tri godine. Padre Pio je vrlo malo spavao, svega sat ili dva u komadu. Ostatak vremena je provodio u molitvi. Između jedan i dva u noći on bi ustajao i počeo se spremati za Misu. Spavao sam u sobi koja je vratima bila povezana s njegovom sobom i te su dvije prostorije bile povezane interfonom kako bih mogao čuti svaki i najmanji zvuk. Kada sam te večeri došao u njegovu sobu, Padre Pio je već bio u svojoj postelji. S njime u sobi su bile još dvije osobe koje su otišle kada sam ja stigao.

Od devet navečer do ponoći Padre Pio me je zvao pet ili šest puta. Pitao me koliko je sati. Bio je blijed i na njegovim sam trepavicama primijetio suze. Međutim, činio mi se nekako spokojnijim nego ranijih večeri.

U ponoć me nekako plaho, gotovo u strahu da ću ga odbiti, pitao: „Možeš li ostati sa mnom, sine?“ Naravno, pristah. Iako sam obično sjedio u fotelji, te je noći Padre Pio želio da sjednem na stolac pored njegova kreveta. Čvrsto me primio za ruke i stiskao. Tresao se poput djeteta u ognjici.

Činilo se kao da ima dogovoren sastanak koji s nestrpljenjem iščekuje. Suze su mu mirno klizile niz lice, a ja sam ih brisao

Od ponoći do jedan sat pitao me za vrijeme svake dvije ili tri minute. Činilo se kao da ima dogovoren sastanak koji s nestrpljenjem iščekuje. Suze su mu mirno klizile niz lice, a ja sam ih brisao. Malo prije nego što je otkucao jedan sat, on me upita: „Jesi li već odslužio Misu?“
„Oče, vrijeme je da se spremimo za Misu“, odgovorih. On tada reče: „Ovoga ćeš jutra Misu odslužiti za mene“.

„Sine, ako me Gospodin pozove noćas, zamoli moju subraću da mi oproste sve što sam im nažao učinio i neka mole za moju dušu“

Malo kasnije želio se ispovjediti. Iako nisam bio njegov redoviti ispovjednik, on je mnogo puta noću znao ispovjediti grijehe preda mnom. Na kraju ispovijedi želio je obnoviti svoje redovničke zavjete. Ostao sam zatečen jer kod nas fratara je to običaj učiniti na smrtnoj postelji. Kada je završio, reče: „Sine, ako me Gospodin pozove noćas, zamoli moju subraću da mi oproste sve što sam im nažao učinio i neka mole za moju dušu“. Bilo mi je teško prihvatiti te njegove riječi, ali nakon nekoliko trenutaka zamolih ga da mi oprosti zbog moje reakcije te mu rekoh: „Oče, siguran sam da će ti Gospodin dati da još dugo živiš, ali ako si u pravu, molim tvoj posljednji blagoslov za našu subraću, za tvoju duhovnu djecu i za bolesnike.“
„Sve ih blagoslivljam i molim poglavara da im prenese taj blagoslov.“

Padre Pio je nekoliko minuta ostao u šutnji, a onda reče: „Ne mogu dobro disati ovako ležeći. Pomozi mi ustati.“ Molio sam ga da ostane ležati, ali sam na koncu popustio i pomogao mu odjenuti se. Dopratio sam ga do umivaonika, gdje se on umio hladnom vodom, počešljao bradu te je nakon toga sjeo u fotelju. On reče: „Pogledaj vani vide li se zvijezde na nebu“. Odgovorih mu da se vide, a on me na to pozove da izađemo van.

Sam je ustao iz fotelje i stao potpuno uspravno u položaj u kakvom ga nisam vidio već godinama. Priskočih da mu pomognem, ali zastah zadivljen kada sam shvatio da mu uopće ne treba moja pomoć. Kretao se vrlo živo kao da je dvadeset godina mlađi. Izišao je na hodnik i otišao sve do trijema, gdje je sam upalio svjetlo, što nije mogao učiniti već godinama. Dok smo stajali tako pod zvijezdama, ogledao se zadivljen, ozarena lica. Stajali smo ondje u tihoj kontemplaciji nekoliko minuta, a onda je sjeo. Kada smo inače izlazili na trijem, on je ondje obično molio. Te je noći uporno gledao prema mjestu gdje će njegovo tijelo biti izloženo na trijemu nakon njegove smrti.
Nakon desetak minuta je problijedio. „Vratimo se natrag u sobu“, reče. Pomogao sam mu ustati i tada shvatih da mu je tijelo sada teže. Nije se mogao uspraviti niti sam ga ja mogao pridržavati, stoga potrčah po kolica. Kada smo se vratili u sobu, trebalo mi je mnogo snage da ga premjestim u fotelju.

Dok je sjedio u toj fotelji, lice mu je naočigled bilo sve bljeđe. Usne su mu postale ljubičaste. Prestrašio sam se…

Do tog trenutka nisam pomišljao da bi ovo mogli biti posljednji trenuci njegova života. Dok je sjedio u toj fotelji, lice mu je naočigled bilo sve bljeđe. Usne su mu postale ljubičaste. Prestrašio sam se. On je samo ponavljao: „Isuse! Marijo!“, iako mu je glas bivao sve slabiji.

Dvije majke

U jednom je trenutku pogledao ravno prema zidu upitavši me: „Tko je to?“
„To su slike tvojih voljenih, tvoje majke i tvoga oca i nekih bolesnika“, odgovorih. On će: „Vidim dvije majke“. Pomislih da mu je vid oslabio. Prišao sam zidu i prstom pokazao sliku rekavši: „Ovo je tvoja majka“. Padre Pio me pogleda i reče: „Ne brini, dobro vidim. Ali ovdje su dvije majke.“ Tada sam shvatio da bi ta „druga majka“ mogla biti Gospa. Svi su znali da Padre Pio često vidi Gospu. Sâm sam svjedočio takvim neobičnim događajima. Ponekad sam ga znao promatrati dok moli i tad sam često imao osjećaj da on s nekim razgovara. Kadgod bi se to događalo, s njegova je lica isijavala čudesna svjetlost. Te noći on nije započeo razgovor s „dvjema majkama“ preda mnom, ali sam iz njegova ozarena pogleda shvaćao da on nekoga vidi.

Kada je ovaj oblik zanosa prestao, njegovo se fizičko stanje odmah pogoršalo. Jedva je disao. Bio sam zabrinut te sam krenuo prema vratima kako bih nekoga pozvao, ali on me spriječio rekavši: „Nemoj nikoga uznemiravati“. Ostao sam uz njega još nekoliko minuta, ali onda odlučih izaći i pozvati nekoga. Obavijestio sam brata Gugliema, koji je odmah nazvao dr. Salu, koji je posljednjih godina osobito brinuo o Padru Piju. Također sam pozvao oca poglavara i nekoliko subraće.

U 2:30 Padre Pio je mirno ispustio zadnji dah…

Liječnik je ubrzo stigao i pokušao Padru Piju staviti masku s kisikom. Također mu je dao nekoliko injekcija. Pozvao je dr. Giuseppea Gussoa, ravnatelja zdravstvene službe u Kući za ublažavanje patnje, koji je odmah stigao s još jednim kolegom. Ali bilo je prekasno. U 2:30 Padre Pio je mirno ispustio zadnji dah.

Book.hr

Knjigu „Padre Pio – čudesni život “autorâ Renza Allegrija možete nabaviti na webshopu biblioteke Figulus ovdje.