Foto: Shutterstock

Odlučio sam posvjedočiti što je Isus učinio za mene. Nadam se da će moje iskustvo biti utjeha i nada nekome tko je, kao ja, dospio do svoga dna i ne vidi izlaza. Nikada nije kasno.

Imam 23 godine. Odgajan sam u katoličkom duhu; rastao sam uz svetu euharistiju. U tim godinama, naravno, nisam mogao u punini vjerovati niti sam promišljao o Bogu i vjeri, no Bog me je pratio na mome putu. Sve je išlo glatko, iako toga tada nisam bio svjestan.

Kako su me zaposjeli duboki strahovi

A onda sam ušao u pubertet, i počeo se odvajati od Boga i Crkve. To je bio početak moje propasti. Počeo sam misliti samo na džepove pune novca za izlaske u kojekakve klubove, gdje bih ostajao do jutra; sve sam više vremena provodio u kafićima, ismijavajući i ogovarajući druge, i prepuštajući se uživanju „lakih opojnih sredstava“…

Nakon srednje škole upisao sam fakultet. Predavanja nisu bila obavezna pa sam imao vremena na pretek. Svoj dan započinjao bih uz kavu i čitanje crne kronike. Iako mi to sada zvuči jezivo, tada mi ne bi prošao dan bez tog jutarnjeg ‘rituala’. Gledao sam horore i nije mi bio ‘gušt’ gledati nijedan drugi filmski žanr. Hranio sam se strahom, koji sam proživljavao gledajući te filmove. To mi se opako obilo o glavu. Osim toga, mnogo sam vremena provodio svađajući se na svim mogućim internetskim forumima, postupno dolazeći do zaključka „da je cijeli svijet negativan, da je sve oko mene isprazno“. Također, svakodnevno sam gledao pornografske sadržaje. Hranio sam se naturalističkim pogledom na svijet. Užasno me pogađalo siromaštvo: kada bih vidio prosjaka, počeo bih neobjašnjivo plakati, nasred ceste.

„Ako Bog postoji, zašto ima toliko gladnih? Zašto ima toliko ratova?…“

Taj ‘crni krug’ u koji sam upao doveo me do krive spoznaje da Bog ne postoji: „Ako Bog postoji, zašto ima toliko gladnih? Zašto ima toliko ratova? Zašto postoji toliko bolesti? Ako postoji Bog, zašto dopušta da djeca pate?“ Strahovi „zbog ispraznosti našega postojanja“, poduprti mojim grijesima, nijekanjem Boga i brojnim propustima, doveli su me do teškog asocijalnog poremećaja. Postao sam nalik biljci: dvije godine nisam izlazio iz stana, osim kad bih morao; svaki izlazak bio mi je poput najgore noćne more. Kada bih na ulici naišao na nekoga, bilo znanca, bilo stranca, uhvatili bi me takvi napadaji panike da bih se gotovo srušio u nesvijest. Kad bi mi zvonio mobitel ili telefon, ne bih se zbog straha javio. Pune dvije godine nisam nikoga pogledao u oči osim svojih ukućana. Kad bih morao poći položiti ispit, trebao sam proći pored kafića. Tada bih trčao kako ne bih čuo smijeh jer moja mi je podsvijest govorila da je taj smijeh upućen upravo meni. I odlasci u kafiće s brojnim prijateljima, koji su prije za mene bili drugi dom, pretvorili su se u noćnu moru. Kako bih izbjegao susrete, posvađao sam se sa svima: prekinuo sam odnose s prijateljima i s nekim članovima bliže obitelji. Počeo sam se pretvarati, kao u Kafkinu djelu „Preobraženja“, u kukca. Svakim mi je danom bilo sve gore; bojao sam se susreta s ljudima. Moje je tijelo trunulo od strahova! Zaokupljale su me suicidalne misli, jer mi se činilo da mi nema pomoći.

„Nevidljivi lik s bradicom“

Sestra mi je pokušala pomoći. Odlaskom na duhovne obnove i u Crkvu, od kojih mi se dizala kosa na glavi! Nisam mogao izaći van, a kamoli još poći u Crkvu – to mi je izgledalo kao najgora noćna mora! Međutim, kad sam već bio na izmaku snaga, odlučio sam potražiti pomoć „od ‘izmišljenog’ lika s bradicom, kojeg je Crkva ‘izmislila’ da bi se obogatila“.

Došli smo na duhovnu obnovu u Siget kod fra Smiljana. Iako sam bio siguran da ću podivljati u gomili nepoznatih ljudi, nisam. Prvi put nakon dugo vremena nisam se osjećao ludim, jer oko mene su bili „luđaci“ koji plješću, zahvaljuju „nevidljivom liku s bradicom“. Kako sam u nekolicini prisutnih vidio, kako sam tada zaključio, „ogromnu količinu pozitivnosti“, rekao sam si: „Ako Bog postoji, jedino mi valjda on još može pomoći“.

Već na tom prvom susretu doživio sam, laički rečeno, „reakcije“. Gospođa iz Sigeta nadahnuta Duhom Svetim, kao i naši Kristofori, rekla je: „Hvala Ti, Isuse, što u ovome trenutku ozdravljaš jednu mladu osobu!“ ZNAO SAM da se to odnosi na mene! Jer u tom sam trenutku osjetio kako me netko grli, osjetio sam neopisivu toplinu, neopisivu sreću, kakvu nisam osjetio nikada do tada. Okrenuo sam se prema sestri i nećakinji jer sam pomislio da me je zagrlila jedna od njih, ali one su ondje mirno sjedile i molile. Rekao sam u sebi: „Isuse, ako si to stvarno Ti, hvala Ti što te napokon upoznajem“. Nakon tih riječi, gospođa, odnosno Duh Sveti kroz nju, izgovorila je: „Hvala Ti, Isuse, što on sada zna da si Ti tu i što Te upoznaje!“

Na završetku duhovne obnove rečeno je kako je važno svjedočiti. Iako sam imao potrebu izreći ono što sam doživio, prešutio sam to, zanijekao sam Ga. Iako sam ga upoznao, nisam ga nastavio slijediti, nego sam nastavio po svome. Žalosno. Nisam se u potpunosti pokajao za svoje grijehe; nastavio sam kriviti druge za svoj neuspjeh na fakultetu, za svoju srditost, nisam se okrenuo prema svojoj nutrini, svojim grijesima.

„E, Domi, mi idemo!“

Prošla je godina dana otkako sam upoznao Isusa. Iako su me sestra, majka i djevojka nagovarale da pođem na duhovnu obnovu, da pođem u Crkvu, nisam išao. Strahovi su nastavili buktjeti u meni. Ipak, uveo sam jednu promjenu: počeo sam čitati Bibliju. Ona mi je u katastrofalno teškim trenucima, kojih je bilo gotovo svaki dan, pružala nadu i utjehu. Jer osjećao sam glad za Bogom, glad za onim mirom i stanjem blaženstva koje sam bio iskusio na duhovnoj obnovi. Unatoč tome iskustvu na obnovi nijekao sam Boga, svećenike i Crkvu gledao s prijezirom; svetu misu sam doživljavao kao isprazni ritual, koji se svodi na puko izgovaranje naučenih molitava, bez ikakva značaja. Ukućani su me i dalje nagovarali da idem s njima na duhovne obnove, ali, koliko sam god osjećao potrebu za tim zbog svog ropstva nisam mogao. Na sam spomen duhovnih obnova podivljao bih. Strahovi su bili jači, a opravdavao sam se blateći Crkvu i svećenstvo.

Moji su odustali od nagovaranja i sve prepustili u Božje ruke, jer On za svakoga ima svoj trenutak. Doista je istinito ono: „Neka bude volja Tvoja!“ I bila je volja Njegova. Jednoga dana, dok sam kao obično čamio u svoja četiri zida sjedeći za računalom i pokušavajući „učiti“, mama mi je rekla: „E, Domi, mi idemo!“

„Kamo idete?“ upitao sam. Odgovorila mi je da ona i sestra idu na duhovnu obnovu Kristofora na Jelenovcu, i da će joj nazočiti Joanne Petronella koja je usko surađivala s Majkom Terezijom. Začudo, samo mi je rekla da idu, nenametljivo dodala neka pođem s njima ako hoću i otišla. Pomislio sam: „Taman posla!“ Nastavio sam sa svojim bezuspješnim pokušajem učenja; otvorio knjigu i počeo učiti, ali u meni kao da je nešto jednostavno reklo: „Ne, nećeš učiti, danas je tvoj dan“. Ustao sam, u sekundi se odjenuo i odjurio za njima. U sebi sam snažno osjetio da moram ići.

Isus je ponovno došao k meni

Došli smo u ŠRC Jelenovac! Okupila se gomila ljudi. Odavno nisam vidio više od pet ljudi na okupu, a u toj ih je dvorani bilo nekoliko stotina! Da stvar bude gora kasnili smo pa više nije bilo mjesta za sjedenje. Strahovi su u meni ludjeli: „Moram stajati pred nekoliko stotina ljudi; svi me gledaju; iskočit ću iz kože!“ Bog je i tu priskočio; neki čovjek donio nam je klupu. Sjeo sam. Od straha nisam mogao okrenuti glavu i pogledati oko sebe, vidjeti tko sjedi pored mene. Bjesnio sam u sebi. Pokušavao sam se koncentrirati na govor mame Joanne, ali, eto nove kušnje: u kafiću, koji se nalazi u sklopu ŠRC „Jelenovac“, ljudi su glasno razgovarali, smijali se… „Sigurno se smiju meni“, mislio sam. Više nisam mogao izdržati; htio sam istrčati iz dvorane, ali odjednom sam se zagledao u veliki plakat s prikazom Isusa.

Plakat je visio iza mame Joanne, koja je pričala svoje životno iskustvo. Odjednom, kao da se sve isključilo: više nisam čuo nikoga od ljudi koji su sjedili u kafiću, nisam čuo mamu Joanne, nisam se bojao ljudi… Naprotiv, počeo sam moliti i blagoslivljati sve oko sebe. Pomislio sam: „Frajeru, ti nisi normalan, ti si totalno prolup’o, ti blagoslivljaš okolo ljude koje organski ne podnosiš!“ Doista, blagoslivljao sam i molio Isusa za sve one koji pate od strahova kao i ja. Isus mi je nakon svega što sam učinio, nakon nijekanja Njega, preziranja drugih, dao priliku. Ponovno sam osjetio da je došao do svoje izgubljene ovce, do mene. Ovaj put nisam nimalo sumnjao da je to doista On. Napokon sam spoznao da „predaja koja živi milijunima godina“, nije isprazna.

Progledao sam!

Nakon tog seminara, jedva sam čekao sljedeći, iako još uvijek nisam pogledao u svoje grijehe, nisam molio za oprost, nisam znao kako se pokajati.

Došao sam na idući susret Kristofora, u Dugom Selu, koji sam jedva čekao. Time je, hvala Bogu, došao dan kada sam se u punini predao Isusu i rekao mu: „Isuse, predajem ti cijelu svoju osobu, upravljaj mojim mislima; oprosti mi sve moje grijehe, sve loše riječi, djela i propuste, skini ove okove, izbavi me od svega što ne valja u meni, molim Te!“

Čuo me je! Čuo je mene, kao što čuje svakoga od nas! Vidio je moju bol i uslišao je moje molitve jer sam se pokajao. Nakon tog susreta učinilo mi se kao da sam progledao. Skinuo sam naočale, ali dioptrija je bila ista. Progledao sam, ali na drugi način. Isus mi je dao milost da više nijednu osobu ne gledam s prijezirom, da u svakoj osobi gledam brata ili sestru i da najprije pogledam sebe i svoje grijehe, a druge da ne sudim i ne kritiziram ih jer On je jedini sudac!

Isus mi je dao i milost da svetu misu više ne shvaćam kao puki ritual, na koji sam odlazio praktički pod prisilom, za vrijeme velikih blagdana. Naš Bog, on je živi Bog, koji šeće među nama za vrijeme svete mise. Toga nisam bio svjestan jer mu se nisam bio obratio.

Nadam se da ću iz dana u dan pronositi dobro za kojim težim, u obliku svjetla Kristova. Molite za mene; ja ću moliti za vas, braćo i sestre.

„Slavit ću te dan i noć! Idem pred zidine!“

Isuse, volim Te! Tvoj Domagoj

Posvjedočio: Domagoj (Ostali podaci poznati uredništvu).