Foto: stand4canada, Pixabay

Ako sâm ne gorim, kako mogu zapaliti i obasjati osobe pored sebe?

Mislim da je danas i uvijek za učenika, još više za đakona, prezbitera, biskupa (da, i biskupi su učenici), redovnika/redovnicu, potrebno iznova krenuti od primata unutarnjega života. Čini se banalnim, ali nije. Postoji opasnost da pastoralne obveze, svakodnevni život i problemi stave u drugi plan duboke razloge našega izbora, kao što smo rekli još na početku. Ako sâm ne gorim, kako mogu zapaliti i obasjati osobe pored sebe? Ako je život za mene izgubio okus, kako mogu reći da je Evanđelje sol koja daje okus svijetu (Mt 5,13-16)? Ako ne gorim od želje, od strasti, kako mogu pokazati Onoga koji je došao baciti plamen na zemlju (Lk 12,49-53)? Ako barem nakratko ne iskusim utjehu Duha, kako mogu postati instrument utjehe (2Kor 1,6)? Ako ne živim zdravu i otkupljujuću humanost, kako mogu svjedočiti da nas Evanđelje čini humanijima?

Kako?
Njegujući svoju dušu.

Molitva, meditacija, lectio, temeljni su za svaku dušu, osobito ako su namijenjeni naviještanju

Sa sigurnošću kažem, svatko ima svoj put, svoj ritam, svoj način, svoje vrijeme. Ne postoji jedinstveni put duhovnosti, savjeti koje Crkva nudi i obveze koje smo preuzeli služe za rast i ne smiju se doživljavati kao ograničenje koje nas stavlja u kavez i guši. Molitva, meditacija, lectio, temeljni su za svaku dušu, osobito ako su namijenjeni naviještanju. Ne mogu dati ono što nemam. Međutim, načini, vrijeme i mjesto mijenjaju se prema onome što Duh pobuđuje u svojoj djeci.

Stoga, čuvajte se zamki nesvjesnoga.

Vrijedilo bi učiti od misionara ad gentes koji znaju odvojiti vrijeme za molitvu i bratsko dijeljenje, znajući da ni potpuno samoodricanje ne bi moglo zadovoljiti pastoralne hitnosti župā sa stotinama tisuća ljudi…

Postane li molitva nepodnošljiv teret, moram si postaviti nekoliko pitanja. Obuzima li me potpuno rad, da više ne znam pronaći vrijeme za čuti samoga sebe, odmoriti se, susresti Gospodina, onda nešto ne funkcionira. Posebno danas kada se pastoralne obveze umnožavaju unedogled, a zbog neprimjerenoga osjećaja žrtve i dužnosti, svećenici se masakriraju radom. Vrijedilo bi učiti od misionara ad gentes koji znaju odvojiti vrijeme za molitvu i bratsko dijeljenje, znajući da ni potpuno samoodricanje ne bi moglo zadovoljiti pastoralne hitnosti župā sa stotinama tisuća ljudi…

otvoriti srce i podijeliti svoje teškoće

Temeljno je, svakoga dana, posvetiti vrijeme molitvi, duhovnom štivu, meditaciji i lectiu. Temeljno je, svakoga tjedna, izdvojiti barem pola dana ili cijeli dan za nešto drugo: šetnju, plivanje, kratko duhovno povlačenje u samostan. Temeljno je, što je češće moguće, sastajati se s dragim osobama/prijateljima: lijepo je kada svećenici zajedno blaguju ili se nalaze na kavi; lijepo je kada svećenik ima prijatelje, neku obitelj koja ga ugošćuje svako malo. Temeljno je, povremeno, otvoriti srce i podijeliti svoje teškoće s nekim tko može savjetovati i podržati. Temeljno je, svake godine, posvetiti vrijeme potpunom odvajanju od svakodnevice, za duhovne vježbe i tjedan dana odmora.

Uistinu je zanimljiva činjenica da od laika tražimo da poštuju blagdan, da odvoje vrijeme za tišinu, da odu na odmor, a mi prvi to ne znamo učiniti!

Iz knjige „Pastiri“ autorâ Paola Curtaza. Ovo je knjiga koju bi svaki župljanin trebao pokloniti svom župniku.

Knjigu možete nabaviti putem webshopa naše biblioteke Figulus ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.