Osobni razvoj

OSUĐIVANJE SVEĆENIKA

„Zamjerala sam nekim svećenicima što nisu dovoljno dobri i sveti, sve dok nisam shvatila…” Mi se vjernici često ponašamo kao da smo se svrstali u dva bojna reda, dvije vjerske kaste, dva suprotna tabora. Jedni se drugih bojimo, jedni druge prelako osuđujemo ili podcjenjujemo, a u stvarnosti smo svi braća jednog oca, s različitim životnim poslanjima.

„Zamjerala sam nekim svećenicima što nisu dovoljno dobri i sveti, sve dok nisam shvatila…”

Često se čuje: „Da vjera, da Bog – ali ne Crkva, ali ne svećenici”. Pa pitam: „Ali zašto?” I uvijek je jednak odgovor: „Zato jer su grešni”, a zatim slijedi neki općeniti popis grijehova: pohlepni, nemoralni, licemjerni… Uvijek se iživciram na takve izjave i pitam: „Je li tebe ikad itko od svećenika tražio novac, bio prema tebi bezobrazan ili bezobziran? Znaš li ti OSOBNO kojeg lošeg svećenika?” Tada se ispostavi da su jako rijetki oni koji zaista imaju i konkretno loše iskustvo sa svećenicima. Ima onih koji ne vole SVE svećenike zbog JEDNE rečenice koju su jednom prije dvadeset godina čuli u propovijedi, ali najviše njih nema loših iskustava! Međutim, to ne umanjuje njihov bijes na svećenike jer „znaju oni kakvi su popovi”. Čuli su oni nešto od nekoga… Dakle, većina ljudi stvara vrlo važnu odluku u svom životu (odnos prema Bogu i Crkvi) na temelju trača (poluistinita loša informacija o nekome), ogovaranja (istinita loša informacija) ili klevete (lažna loša informacija o nekome)…


Zamjerala im…

Koliko se god danas oko toga živciram, ne smijem suditi te ljude koji govore protiv svećenika jer sam i sama imala problem prihvaćanja „loših” svećenika. U jednom me trenutku uhvatila neka silna oholost. Mislila sam: „Ako ja mogu biti dobra, kako oni, kao posvećeni ljudi, ne mogu…” Nemam pojma odakle mi to. Taman sam se nekako pojačano vratila Crkvi, i u svom životu osvijestila kršćanski život. Oduvijek sam kršćanin i živim prema nekim osnovnim pravilima, ali odnedavno sam to počela osvještavati. Svjesno se boriti protiv grijeha, ne samo intuitivno kao prije. Više čitati Sveto pismo, više slušati koje to smjernice daje Crkva…

I onda su mi se odjednom po glavi počeli motati ti „loši” svećenici… da nisu dovoljno dobri i sveti i što će mi ti grešni ljudi kao posrednici do Boga, iako nisam imala nikakva vlastita loša iskustva. U svom životu, susrela sam jako puno svećenika (jer sam se selila i putovala) i SVI su bili dobri, svi su vjerovali u Boga. Nitko me nije povrijedio.

„Najgori” je bio moj stari župnik u Kloštru Podravskom koji je bio nervozan i stalno nešto vikao na ljude. Znao je iz crkve istjerati djevojku s velikim dekolteom ili golim rukama. U to se vrijeme manje ljudi pričešćivalo na nedjeljnoj misi jer se na pričest moglo samo neposredno nakon ispovijedi. Jednom je jedan čovjek došao na pričest, stajao u redu, polako se primicao a kad je prišao i otvorio usta, župnik je glasno rekao: „Ti ne možeš, nisi se ispovjedio” a ovaj se brzo snašao: „Jesam, jesam, jutros u Pitomači!” To je bilo susjedno selo. Ne sjećam se više je li dobio Presveto, ali sada kada gledam na to, osim što mi je smiješno, vidim da se moj „strašni” župnik zapravo borio za to da vjernici ne dolaze u crkvu nemoralno odjeveni, da poštuju Presveto, borio se za vjeru! Nakon njega su došli franjevci koji su se također borili za vjeru, ali su bili drugačiji, nekako više tolerantni, igrali su nogomet s dečkima, osnovali bend, vodili nas na hodočašća… Dakle, čak ni u Kloštru Podravskom – koji je imao samo jednu crkvu i župnika kojega je Bog dao – bilo je dobro! A tek u Zagrebu – tu ima i crkava, i misa, i zborova, i svećenika – koliko i kakve ti srce želi!

Unatoč tome što, dakle, nisam imala loša iskustva, i mene su u glavi ‘proganjali’ oni loši svećenici za koje svi znamo da postoje. Što je još gore, onima koje poznajem počela sam zamjerati najmanje sitnice u karakteru, svaku rečenicu u propovijedi… Ma strašno! Kad to gledam ovako s odmakom, čini mi se da zli koristi te misli o „lošim” svećenicima kako bi na našoj oholosti izgradio prepreku odlaženju u Crkvu! Ne vidim zašto bi mi se to inače motalo po glavi baš kad sam počela pojačano odlaziti u crkvu! I tako sam se mučila s time i nisam znala što bih. Da idem u svoju župu, ili da tražim nekog svetog svećenika, dostojnog svog poziva? Što je značilo dostojnog da služi MENE! Ima li uopće takvog na ovome svijetu?! A tada sam jednom, dok sam presađivala cvijeće, uprljala cijeli balkon pa sam ga krenula prati. Kad sam završila, u kanti je bila prljava voda, sva mutna i crna, trunke su plivale po površini a zemlja i kamenčići se nataložili na dnu. I onda ugledam jedan mali prljavi plastični tanjurić za cvijeće koji mi je ostao neopran. Nije mi se dalo vući kantu do kupaonice koja je na drugom kraju stana, izlijevati vodu, ispirati kantu, ulijevati novu vodu, vući je do balkona… Bila sam umorna. Stajala sam tako s tim tanjurićem u rukama sve umornija i umornija i nisam znala što bih – pa ga umočim u prljavu vodu. Više iz očaja, nego što sam mislila da ću ga oprati. I onda se dogodilo čudo: izvadim tanjurić iz vode, a on opran! Gledala sam u njega osupnuta, shvativši!

Svećenik – posrednik između čovjeka i Boga

Osnovna uloga vode je da pere – čak i kad je sama prljava, ona će prati druge stvari koje se urone u nju! Isto je tako i sa svećenicima. Osnovna uloga svećenika je da dijeli sakramente vjernicima, bez obzira ima li on grijehe ili ne. Svećenik je za sakramente posrednik između mene i Boga. Njegovi grijesi su između njega i Boga i ondje će odgovarati, ali svećenik, bez obzira na vlastitu grešnost, meni daje legitimni sakrament. Naravno da postoji izvorska voda koju piješ, onako hladna i svježa, puna minerala i svjetlosti – ne samo da taži žeđ, nego ti i ispuni srce. Ova moja voda iz kante bila je dobra samo za posljednji tanjurić s balkona. Isto je tako i sa svećenicima. Naravno da ima svećenika kojima odlaziš na duhovnu obnovu jer ti njihova riječ otvara dušu i um, jer ti slike koje oni svojim riječima ožive ulaze u srce, jer te preko njihove molitve Bog čisti i liječi, jer se preko njih izlijeva obilje darova Duha Svetoga… Naravno da ima onih s kojima ne znaš o čemu bi razgovarao, onih kod kojih ideš na misu samo kad ti je usput… Ali osnovnu ulogu, davanje sakramenata – svi čine! Svaki svećenik vrši pretvorbu na oltaru, svaki ti daje Presveto, svaki te može odriješiti grijeha, svaki može blagosloviti vodu, ili predmet, održati sprovodnu misu, dati bolesničko pomazanje, vjenčati… Važno je da se ti otvoriš sakramentu, da ga ti poštuješ…

Prihvatila ih…

Od tog mi je trenutka bilo puno lakše. Prihvatila sam svećenike s njihovim vrlinama i manama. Oni su ljudi i moraju se boriti s manama koje imaju kao i svi drugi. Nekad se te mane vide na njima. Na njima se vide i njihovi različiti karakteri. Smiljan grmi da se ori ona velika crkva sv. Križa i mnogima zvuči strogo jer upozorava da neće svi u kraljevstvo nebesko, a Zvjezdan svaku propovijed započinje nekom šalom. Njih dvojica hodaju u onim franjevačkim habitima koji izgledaju kao privremeno skrojena vreća, a Sudac ima dizajniranu albu… Ali svaki od njih djeluje u ime Božje i na slavu Božju, svaki ima svoju karizmu i poslanje… I to je ono važno…

Uostalom, suditi drugoga je lako, ali pogrešno. Bez obzira radi li se o našem prijatelju, poznaniku ili svećeniku. Tko zna je li nešto grijeh i ako jest, čemu on služi. Možda je to neki put otkrivanja pokornosti i predanja Bogu… Kako bi Petar postao prava stijena, bilo je potrebno da zataji Isusa i shvati da je snaga u Bogu, a ne u njemu samome. Uostalom, život svećenika je tuđi život, nisam za njega odgovorna i on zapravo nema nikakve veze sa mnom. Njegov život ima veze samo s Bogom. Sa mnom ima veze ono što mogu dobiti od njega. Ako ja u svećeniku gledam samo njegov grijeh (stvarni ili izmišljeni), zatvaram se za sakramente (nije on dostojan za mene pretvarati kruh i vino), za tumačenje riječi (što će on meni tumačiti) ili za sve ostalo što mogu dobiti po njegovu poslanju (pa neće mi on blagosloviti vodu!). Taj grijeh u mom oku (bilo kao ideja, bilo kao stvarno znanje) vodi me u neopraštanje zbog moje oholosti (ja sam bolja, a nisam svećenik!) i stavljanje mene kao mjerila odnosa prema Bogu (nitko nije dostojan služiti mene!). A zapravo se zatvaram u sebe, dižem zidove oko sebe i ne želim ništa primiti od Boga jer dolazi preko „nedostojnih” svećenika. Strašno! A zli se raduje! Zato jer ja, osuđujući druge, venem misleći pritom da sam baš dobra i fina. A zapravo mi nitko ne može pomoći jer nitko nije dostojan da mi pomogne… Kako je to lijepo objasnio John Bevere u Đavolovu mamcu, tako se ponašamo kad smo povrijeđeni, ali ovdje se čak ne radi ni o pravoj povredi. Nego umišljenoj!!!

Srećom, nakon što sam prihvatila svećenike, odlučila sam uzimati od njih ono što mi mogu dati, ono u čemu me približavaju Bogu. Od nekog sakramente, od nekog duhovnu obnovu, od nekog propovijed… Najprije sam se ‘pomirila’ sa svojom župom (i kasnije sa svakom župom u kojoj sam bila jer župa je osnova duhovnog života), a onda sam si tražila dodatne duhovne radosti…

Razumjela ih…

Nakon toga sam mislila da potpuno razumijem svećenike i počela sam ih gledati drugim očima. Bilo mi ih je žao vidjeti kako za blagdane po cijele dane sjede u ispovjedaonici. Mi dođemo, izbacimo svoje grijehe pred njih i odemo doma lagani, a oni ondje čuče i trpe dok mi na njih ‘nabacujemo’ svoje prljavštine… I jednom ja tako sva ponosna – kako ja razumijem svećenike i suosjećam s njima – kažem jednom starom svećeniku u slovenskoj Planini pod Golico gdje ljetujem: „Nije vama lako, sjediti satima u ispovjedaonici i slušati tuđe grijehe i to još pred blagdane, kad se svi veselimo”. A on meni odgovori: „Joj da, ispovijed. Ja sam se toga jako bojao, kako ću ja tako grešan ispovijedati druge ljude koji su bolji od mene…”

Tada sam shvatila da uopće ne mogu spoznati svećeničku misiju! Svojim mozgom dokučujem problem na najnižoj razini – „kako mu je teško jer mora slušati dosadne i grešne ljude”, ali ne mogu shvatiti dubinu njegova poziva. Ne mogu shvatiti onu poniznost i poslušnost, onu otvorenost Bogu i potrebu da se služi Njemu i drugima… I od tada sam uistinu zahvalna što postoje. Redovito molim molitvu za svećenička zvanja, prikazujem svećenike u misama… Budući da ne mogu shvatiti što njima treba i kako i zašto im je teško, najbolje je predati ih Bogu, on će znati što im je potrebno. No i dalje, kad god mi netko kaže neki trač, ogovaranje ili klevetu o svećeniku, to se nekako zalijepi za mene… I dalje se moram svjesno boriti protiv toga – istjerati to iz glave. Jer ta se misao vrti po mojoj glavi sve dok ne kažem: Odlazi iz moje glave, glupa misli, baš me briga – osnovna uloga vode je da pere…

Autorica: Sanja Nikčević

  • 272
  •  
  •  
  •  
Na vrh