Foto: Shutterstock

Neprijatelj

Budući da smo toliko navezani na razmišljanje, nije mi poznato ništa drugo što bi nas upornije pokušavalo vraćati u krivo postavljanje stvari u našemu životu negoli što je to naš vlastiti tjelesni um!

„Gospodnji strah početak je mudrosti a razboritost je spoznaja Presvetogˮ (Izr 9,10).

Malo svetoga straha od sposobnosti našega vlastitoga uma da nas zavede, može se pokazati upravo suštinskim sastojkom spomenutoga početka mudrosti.

Teško je vlastiti um pojmiti kao zao. Naposljetku, po njemu smo se ravnali čitav život. Toliko nas je puta upozorio i uspješno doveo do dobrih stvari. No, svaki dušobrižnik koji je proveo sate raskrinkavajući obmane nečijeg uma, itekako je svjestan činjenice da je um uistinu itekako podao! …

Svoj tjelesni um trebamo početi doživljavati kao neprijatelja, a ne kao prijatelja. Moramo razviti zdravo uvažavanje njegove lukavosti i sveti strah prema njegovoj sposobnosti da nas uvijek iznova zavodi.

Primati od drugih

Dakle, ako je prvi korak u svrgavanju tjelesnoga uma s prijestolja strah, onda drugi tvore molitva i stega, a treći dušobrižništvo. U ovome slučaju nije posrijedi klasično dušobrižništvo, već neprekidna i ljubavlju ispunjena sučeljavanja braće i sestara koji nas previše vole a da bi nam dopustili samo-obmanjivati se. Kada nas naša braća i sestre, koji nas dovoljno poznaju da se ne daju zavarati našim „smicalicama“, uvijek iznova suočavaju s istinom; kada razbijaju naše zablude „istinujući u ljubaviˮ (Ef 4,15), tada počinjemo uviđati „starog čovjeka, koga varave požude vode u propastˮ te postajemo spremni i voljni „obnavljati se duhom svoje pametiˮ (Ef 4,22-23). Gospodin nas po življenju u zajednici želi učiniti zrelima za promjenu.

Ponekad nam ne uspijeva na svoj život primijeniti ispravne riječi Svetoga pisma, jer smo toliko skloni ograničavanju riječi. Tako možemo zapaziti riječ požuda, i zaključiti da se ona odnosi isključivo na strasti spolne naravi. No, u ovome se slučaju ta riječ odnosi jednako na žudnju našega uma za nadzorom. Naš tjelesni um, naime, žudi za moći kojom bi upravljao svim našim osjećajima, mislima i djelima. Primijetite kako riječi koje slijede u tom tekstu govore o pameti: „obnavljati se duhom svoje pametiˮ. Drugim riječima, iskvaruje nas požuda naše pameti, našega uma. Budući da živimo iza zaslona vlastitih misli, rijetko smo u stanju bez pomoći izvana uvidjeti na koji su nas način one kadre iskvariti. Zbog toga moramo biti u zajednici, izloženi pogledima drugih, koji nas ljube. Oni su kadri vidjeti ono što mi nismo – način na koji nas vlastiti um zarobljuje unutar svojih uskogrudnih predodžbi.

Bog uviđavnosti

Molitvena se skupina treba sastajati redovito te dovoljno često i raspolagati dopuštenjem da nas u ljubavi suoči s istinom, ukoliko želimo progledati dovoljno jasno kako bismo uvidjeli obmane vlastitoga uma i prezreli ih. Nažalost, mnoge se skupine klanjaju „bogu uviđavnosti“ te si sve rjeđe govore istinu. Tjelesni se um opire iskrenosti, otvorenosti, ranjivosti i zajedništvu, a napose molitvi.

„Nemoj se toliko otvarati; opasno je. Povrijedit će te.“ „Znaš, ne moraš govoriti baš sve.“ „Oni se neće znati nositi s time.“ „Tvoje osobne stvari su samo tvoje. Nemoj otkrivati toliko o sebi.“ „Ne bi se smio (smjela) toliko miješati u moje stvari.“ „Ovi ti ljudi zapravo i nisu toliko dragi. Stalno te iznova ranjavaju.“ „Ne moraš ih slušati.“

Prije mnogo godina, u maloj molitvenoj skupini kojoj sam tada pripadao, složili smo se kako ćemo svjesno postati „ranjivi“ i dopustiti bilo kome iz skupine neka nam govori istinu i slobodno se bavi dubinama našega srca. Uskoro su me ostali iz skupine upozorili na sljedeće: ne samo da nadzirem do koje mjere, na kojem području, i na koji način oni trebaju pomagati meni, već također i svaki put uspijevam tako okrenuti priču da zapravo ja počinjem pomagati drugima. U pozadini toga nije se krio samo strah od otvaranja do ranjivosti te prekomjerna količina roditeljske inverzije nego ujedno i tjelesni um koji je svoju odlučnost da štiti vlastiti teritorij bio lukavo zamaskirao iza krinke zauzetosti za druge. Moj je tjelesni um tako postavljao „dimne zavjese“, kako mu se ne bi dogodilo da ga istina svrgne s prijestolja.

Spremni slušati

Onaj tko zaista posjeduje „misao Kristovu“, mora platiti cijenu zajedništva. Ta se cijena sastoji u boli i strahu od otvaranja, osobito zato što ljudi često griješe, a ponekad i svjesno ranjavaju druge. Cijena se nadalje sastoji u poniznosti potrebnoj kako bismo dopustili drugima da nas odgajaju (formiraju). „Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristuˮ (1 Pt 2,4-5; podvukao autor). Jedino ako braći i sestrama dopustimo da redovito „protresaju“ naš skučeni svijet zatvoren u vlastite misli, možemo se osloboditi vlasti koju tjelesni um ima nad nama.

Ne postoji drugi protulijek oholosti i sklonosti našega tjelesnoga uma k izolaciji, doli čvrsta odluka podložiti se služenju drugih, kakve god mane mogli nalaziti na njima.

Moramo biti spremni slušati, ili će nam tjelesni um postavljati zamke kojima će nas trajno držati u pokornosti. …

Iz knjige Johna Lorena i R. Lorena Sandforda „Preobraženi život”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.