Osobni razvoj

ODGOVOR JE VEOMA ZANIMLJIV… // Je li nas Isus prevario? „Na pitanje je li nas Isus svojim obećanjem o uslišanju svih naših molitava upućenih u njegovo ime prevario ili mi nešto radimo pogrešno, najbolje može odgovoriti priča koju je ispričao…”

Je li nas Isus prevario?

Sigurno je da će pitanje koje smo stavili u naslov našeg duhovnog razmišljanja kod mnogih kršćana izazvati nelagodu, čuđenje, pa čak i odbacivanje bilo kakvog suočavanja s njim. Naime, uvijek su nas na vjeronauku svećenici, časne sestre i vjeroučitelji učili kako je Isus bio i jest Sin Božji. Nikada nije počinio ni jedan grijeh. Nikome nikada ništa nažao nije učinio. Mogli bismo i dalje u istom stilu nabrajati sve ono što su nas o Isusu Kristu kroz naš rast vjeroučitelji naučili. Ipak, ovo pitanje iz naslova ima itekako svoj pedagoški i duhovni smisao. Naime, cilj mu je da naše gotovo svakodnevno iskustvo suoči sa svetopisamskom tvrdnjom koju pronalazimo u Ivanovu evanđelju. Sv. Ivan u svom evanđelju na jednom mjestu navodi doslovno ove Isusove riječi: „I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću”. (Iv 14,13-14).


Ispunjaju li se (ove) Isusove riječi uvijek?

Što nama naše svakodnevno iskustvo govori ili, bolje rečeno, jesmo li i mi u svom osobnom i vjerničkom životu iskusili da se ove Isusove riječi uvijek ispunjaju? Siguran sam da će svatko tko čita ovaj tekst morati priznati da u velikoj većini slučajeva ima upravo suprotno iskustvo. Potrebno je danima, mjesecima, pa čak i ponekad godinama vapiti i zazivati Isusa da nam nešto učini te u najvećem broju slučajeva naše molitve ostaju, barem po našem shvaćanju, neuslišane. Uvjereni smo da kada, s jedne strane, stavimo ovo naše iskustvo, a s druge, pak, strane, ovaj kratki navod iz Ivanova evanđelja da nam onda pitanje iz naslova više ne zvuči tako čudno ili, pak, nerazumno. Svatko tko vjeri i svom životu pristupa ozbiljno i promišljeno mora se suočiti s ovim pitanjem i, naravno, na njega pokušati dati ili pronaći odgovor. Taj ćemo odgovor dati i mi u nastavku ovog duhovnog promišljanja.

Kako ne treba shvatiti ove Isusove riječi

Kako ne treba shvatiti ove Isusove riječi iz Ivanova evanđelja? Sigurno je da ih ne treba shvatiti na način da bi nam Isus branio ili da bi bio ljubomoran ako se Bogu molimo preko nekog drugog, tj. preko Blažene Djevice Marije ili nekog nama dragog svetca. Nije Isus isključiv te uslišanje naših molitvi i potreba ne veže isključivo uz svoje ime. Sigurno je da Isus nije sebičan i ne isključuje i ne odbacuje one koji su u svom životu postigli određeni stupanj svetosti te koje je njegova Crkva tijekom minulih stoljeća proglasila blaženima i svetima. Osim toga, čudesa koja se događaju po zagovoru svetcima ili po zagovoru Blaženoj Djevici Mariji nisu plod njihove snage ili posebnih vještina, nego je to djelovanje samoga Boga preko svojih izabranih slugu kako bi, između ostaloga, i potvrdio njihovu svetost i istaknuo ih kao one koji su, po nadahnuću i snazi Božje milosti, ipak postigli određeno savršenstvo koje ostali vjernici još uvijek nisu postigli, a najvjerojatnije u svom ovozemaljskom životu nikada i neće. Nadalje, da je potrebno njegovati ispravnu pobožnost i prema svetcima i prema Blaženoj Djevici Mariji, o tome ne treba ni govoriti. Naime, svako pretjerivanje i umanjivanje Isusova glavnog posredništva i njegove uloge u povijesti spasenja, ne uvodi nas dublje u vjeru, nego u fanatizam i iskrivljenu pobožnost na kojoj se ne može graditi ozbiljan vjerski život. Isus Krist svojim pashalnim otajstvom, tj. mukom, smrću i uskrsnućem, nalazi se u središtu naše kršćanske vjere i to je jednostavno potrebno prihvatiti i po tome se u našem duhovnom životu ravnati. Uz Isusa, postoje i druge osobe koje su se tijekom svog ovozemaljskog života istaknuli pobožnim životom, visokim stupnjem življenih kreposti, i sl., te su nam stavljeni za uzor i nasljedovanje ali kao ljudski uzoru, a nikako kao zamjena i nadomjestak samom Bogu Isusu Kristu. Oni su samo, da se poslužimo slikom, mjesec te svjetlo kojim svijetle nije njihovo, nego dolazi od sunca, a ono je sam Sin Božji Isus Krist. Dakle, bez Boga i njegove svetosti nema ni svetaca ni svetosti na zemlji. On je ima u punini, dok je sva ostala svetost samo sjena istinske Božje, ljudima pak nedostižne, svetosti.

Je li nas Isus prevario ili mi nešto radimo pogrešno?

Na pitanje je li nas Isus svojim obećanjem o uslišanju svih naših molitava upućenih u njegovo ime prevario ili mi nešto radimo pogrešno, najbolje može odgovoriti priča koju je ispričao Bruno Ferrero o djevojčici s kišobranom. Naime, priča kaže po prilici ovako:

Zemlja je bila suha i ispucala, jer dugo ne bijaše padala kiša. Uvenulo lišće jedva se držalo na granama, a u poljima je izgorjela trava. Ljudi su napeto iščekivali, usrdno moleći i pogledavajući prema nebu. Mjesecima nije pala ni kap kiše, a posljednji tjedni bijahu izrazito vrući. Mjesni župnik odlučio je organizirati molitvu ispred crkve te je pozvao župljane da se pridruže. Uz župljane, došlo je mnoštvo ljudi iz drugih župa. Mnogi su u rukama imali pobožne predmete: križeve, krunice, itd. Župnikove se oči, međutim, nisu odvajale od jedne malene djevojčice u prvom redu koja je jedina u krilu držala kišobran.

Upravo nam ova priča i njezino ispravno shvaćanje može dati ispravan odgovor na pitanje je li nas Isus svojim obećanjem o ispunjenju naših molitava prevario ili mi nešto pogrešno u našim molitvama činimo pa samim time ostajemo uskraćeni za uslišanje naših molitava.

Odgovor je sasvim jasan: nije nas Isus prevario, nego su naše molitve nedostatne, tj. nedostaje im podloga i glavni preduvjet njihova uslišanja, a to je vjera. Ne vjerujemo u potpunosti, a ponekad ni uopće, da će nas Isus u našim molitvama uslišati. Molimo često reda radi, jer nemamo što izgubiti. Nadamo se možda i njegovoj pomoći, ali rijetko mu se predajemo u potpunosti vjerujući da je Bogu sve moguće i da će nas uistinu uslišiti. Svojom nevjerom na neki način priječimo samoga Boga da nam učini ono za što ga molimo. Umjesto svoga „kišobrana”, da upotrijebimo riječi i sliku iz ove priče, za svaki slučaj nosimo sa sobom nešto drugo. Zapitajmo se: Da smo se i sami našli u situaciji iz ove priče, što bismo sa sobom ponijeli? Ako ćemo biti iskreni, najmanje bi nas ponijelo kišobran jer ne bismo uopće vjerovali da će nas Bog i uslišiti. Tako je i u ostalim slučajevima našeg obraćanja, tj. upućivanja molitvi Bogu. Onda kada se čini nemogućim, kada je izgubljena svaka nada, vjerujem li da je Bog svemoguć i da će me uslišati? Ako uistinu vjerujem, onda će Bog to i učiniti jer je Isus bio i ostao vjeran svojim riječima. Isus nam nije niti će nas ikada prevariti. Ono što je jednom rekao, propovijedao dok je boravio među nama ljudima – te njegove riječi vrijede za sva vremena. Nikada ih nije niti će ih povući ili proglasiti da više ne vrijede. Isusovo obećanje vrijedi, ako i mi ispunimo svoj dio. Prisjetimo se samo na koliko je mjesta Isus u evanđelju rekao: samo vjeruj!, vjera te tvoja spasila, i sl. Nije to Isus govorio bez razloga, nego da istakne upravo ono što je bitno: vjera u njega, tj. u Boga. Kada je došao u Kafarnaum, zabilježila su nam evanđelja, nije učinio mnogo čuda te se čudio njihovoj nevjeri.

Razlog zašto neka molitva nije uslišana

Nevjera, upravo ona, prepreka je uslišanju naših molitava. Istina, vapijemo Bogu, ali ne dovoljno duboko s vjerom. Naši vapaji više su povezani uz očaj i našu osobnu nemoć da nešto promijenimo ili, kada je bolest u pitanju, nemoć liječnika i medicine, nego što su povezani uz našu istinsku vjeru da nam Bog može i hoće pomoći. Ono što Isus od nas traži jest vjera. Bude li naša vjera kao zrno gorušičino, rekao je Isus, i brda ćemo premještati. Potrebno je premjestiti brdo naših sumnji i nevjere, kako bismo se oslobodili tog tereta te iz dana u dan, pomalo i sigurno, radili na svojoj vjeri u Boga i napokon mu povjerovali.

Kada se suočimo s mnoštvom naših neuslišanih molitava, umjesto da optužujemo Isusa – Boga da nas zanemaruje, da ga nije briga za nas, da nas ne čuje, i slično što mu znamo predbacivati, radije se zapitajmo: kakva je moja vjera, tj. vjerujem li ja doista da će mi Bog to i učiniti? Naša vjera ključ je razumijevanja ovog problema, a ne vjerodostojnost Isusovih riječi jer Isus Bog svoju riječ ne povlači. Bog ostaje dovijeka vjeran, uči nas Sveto pismo. Čovjek je onaj koji je nevjeran, koji odbacuje savez s Bogom, koji odbacuje njegove zapovijedi i klanja se drugim, lažnim bogovima i izmišljenim idolima koje je sam načinio. Problem je jedino u čovjeku i čim prije to shvatimo, prije ćemo biti spremni na postupak i mukotrpan rast i sazrijevanje u vjeri. Upravo to sazrijevanje i vjera dovest će nas do toga da naše molitve više neće biti puko nabrajanje, ili kako Isus kaže u evanđelju, blebetanje, nego ćemo ponajprije tražiti Božje kraljevstvo, a sve ostalo će nam se nadodati.

Neuslišana molitva? Je li problem u Bogu ili u tebi?

Zaključno možemo reći kako je potrebno moliti. I Isus učenike poziva na molitvu. Poziva i nas. Ipak, ključni preduvjet molitve jest i povjerenje da će mi Bog tu moju molitvu i uslišiti. Ako u potpunosti u to ne vjerujem, ne trebam se ni moliti jer je uslišanje usko povezano s mojom osobnom vjerom u Božju svemogućnost i u to da će mi učiniti ono što ga molim. Svaka druga molitva kojoj nedostaje ovaj bitni preduvjet, manjkava je i nedostojna da se uputi Bogu: u tom trenutku brbljamo, a ne molimo iskrenim srcem punim povjerenja. Povezivati molitvu uz naš očaj i nemoć da riješimo određenu nastalu situaciju, neki problem, bolest i sl., nije dovoljno da bi se naša molitva i ispunila. Potrebno je svoju molitvu usko povezati uz svoje uvjerenje da me Bog čuje i da će me uslišiti.

Stoga, razmislimo još jednom o onoj priči o djevojčici i njezinu kišobranu i usporedimo je s našim životnim situacijama, našim žarkim i ustrajnim vapajima Bogu, te se iskreno upitajmo kad smo postupili kao ta djevojčica i ponijeli kišobran, a koliko smo se puta ponijeli kao ostali narod koji se skupio i molio Boga za kišu, a kišobrana nije ponio. Iskreni odgovor na to pitanje dat će nam ujedno i odgovor na pitanje zašto su moje molitve neuslišane te u kome je problem. U Bogu sigurno nije, a imamo li snage i volje pronaći pravoga krivca – na nama ostaje da na to odgovorimo.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh