Osobni razvoj

VRIJEDI LI ČEKATI

Nisi ti više u godinama da biraš!

nisi ti vise u godinama da biras evangelizacija book

Pitali su me često zašto sam još uvijek sama, što fali svim tim ljudima s kojima sam pokušavala, što fali meni kad uvijek nešto izmišljam, zašto ne dam šansu, pa ako ide – ide, a ako ne – koga briga! Slušala sam od davnina poznatu izjavu: „Samo ti ćerce biraj, ali nisi ti više u godinama da biraš. Znaš kako prođu oni koji puno biraju – ostanu sami.“


„Zar je samoća gora od života s pogrešnom osobom?“ – uzvratila bih im. „Ja se sa svojom samoćom veoma dobro nosim i slažem. Uz nju rastem i sazrijevam.

A srela sam u životu različite ljude. Različite, a iste. Umorne, uplakane, rastresene, izgubljene. Po ulicama, hodnicima, noćnim klubovima i parkovima. Padali su, ustajali, pokušavali, prekidali, ostavljali, zaboravljali. Tražili su sebe po smetlištima duša, tražili su ljude na mjestima gdje su umjesto njih nalazili bezosjećajna stvorenja koja hodaju na dvije noge i gaze sve što se nađe ispred njih. Dosadile su im igrice na sreću, pa su se odlučili poigrati oči u oči s pravom srećom. S ljubavlju. S iskrenošću i povjerenjem. S ljudima. Igrali su se s tuđim osjećajima. Stavljali su na kocku i svoje. Potrošili emocije, prehladili toplinu, izgubili savjest. Uništavali su sve kad bi im igra dosadila. Skupljali su mrvice koje su drugi ostavljali, hranili se svime i svačime, pristajali na svašta. A nisu dobivali ništa. Nisu našli smisao. Nisu pronašli ono za čime su u suštini istinski čeznuli. Nisu pronašli ljubav…

Pristali su na sve samo da ne ostanu sami, da se ne suoče sa sobom, sa svojim slabostima, da ne ostanu u praznu krevetu, tužnoj starosti i hladnoj samoći. Sve, samo da ne ostanu praznih ruku! Imali su svoje želje, kriterije, znali su što žele, koga hoće. Nije se ispunilo, nije se ostvarilo.

Vješto su ju zamijenili nekim drugim osjećajima, hirovima i doživljajima. Podvalili joj buket jeftina cvijeća i zamotali ju u jeftin celofan još jeftinijih opravdanja i isprika u tri sata ujutro. Ali nije upalilo. Prevarili su se. Netko ih je gadno prevario. Upali su u zamku laži i površnosti. Mislili su da nema izbora. Da je ljubav poniženje i bol, da uvijek netko voli više, da su oni ti koji vuku deblji kraj. Da zaslužuju onoliko koliko prihvaćaju. Da se moraju pomiriti sa životom. Da moraju iskoristiti sve mogućnosti dok te iste mogućnosti ne iskoriste njih. Zgrabili su svoju ulogu. Iz maske u masku, iz noći u noć.

Pristali su na sve samo da ne ostanu sami, da se ne suoče sa sobom, sa svojim slabostima, da ne ostanu u praznu krevetu, tužnoj starosti i hladnoj samoći. Sve, samo da ne ostanu praznih ruku! Imali su svoje želje, kriterije, znali su što žele, koga hoće. Nije se ispunilo, nije se ostvarilo. A već im je 25. I svi imaju nekoga. A oni su sami. Što će reći ljudi? Što će reći selo? Kukavički su odustali od svojih snova i pristali na bilo što. Nabacili su lažni osmijeh na lice, masku zadovoljstva i sretna života i počeli umirati. Počeli su se zatvarati u sebe. Počela ih je gušiti osoba s kojom su dijelili stan, ali ne i život. Ruke su im bile pune besmisla, pa kad bi i naišlo nešto što je mirisalo na ljubav, nisu to mogli uhvatiti. Nisu imali hrabrosti pustiti ono loše. Nisu imali snage pobijediti naviku.

U čemu su zapravo pogriješili?

Pogriješili su onog trenutka kad su izgubili vjeru. Kad su izgubili nadu da onaj gore ima za njih plan, da ima nekoga baš po njihovoj mjeri. Daleko od savršenstva, ali vrlo blizu onoj pravoj i čistoj ljubavi. Dosadilo im je čekati tu osobu. Dosadilo im je sanjati. Probudili su se. No ne u bajci, već u noćnoj mori. Bojali su se sebe, bojali su se slobode. Izabrali su zatvor. Izabrali su uništenje. Na svijetu nikada nije bilo više propalih brakova, obostranih prijevara, okrutnih laži i prekasnih isprika.
Nikada više svega, a nikada manje ljubavi.
Nikada više tuge, a nikada manje vjere!
Nikada više tjelesnih užitaka, a nikada manje duhovnog dodirivanja.

A prava ljubav postoji. Zaista postoji. Samo ako znaš čekati.
Ako znaš koliko vrijediš, što zaslužuješ i koliko si uistinu voljen i željen od samog početka.
Onaj tko te stvorio, zna i što će s tobom.
Ne lutaj više, čovječe!
Ne pristaji na mrvice.
Ne pristaji na one koji ne znaju da zajedno s tvojim tijelom i umom u paketu ide i tvoja duša, kao najdragocjenija stvar koju posjeduješ.
Ne pristaji na one koji te neće čuvati kao kap vode na dlanu, kao najveći dar od Boga!
Usudi se otići od onoga što ti prlja dušu i savjest.
Usudi se birati ono pravo!
Usudi se voljeti!

Toliko je površnih stvari na svijetu. Ljubav je zadnja stvar na svijetu koja bi to trebala biti!

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

  • 491
  •  
  •  
  •  
  •  
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh