Foto: Aaron Burden, Unsplash
Niotkud, opet, jutro miriše na jesen,
A neka sjeta dušu ponese
U sjećanja na duga, topla ljeta,
Na davne radosti, vremena sveta…
Pomalo umorno, prebire duša
Po riznici blaga koje srce voli,
I kao da odvojiti se od svega kuša,
Ali, ne boli, zaista ne boli!
U čudu, promatram
Kako odbačeno breme,
Postaje vječne radosti sjeme…
I zima je, neprimjetno,
Svakim danom sve bliža,
A srce ćuti, sjetno,
Sve prirodniju lakoću križa…
U suzama miješam
Duboku zahvalnost,
Najlakšu tugu, najtežu radost…
Dok duša, uporno,
Za nove početke moli:
Hvala Ti, mili,
Jer zaista ne boli! ❤️Slavica Cvitanušić
Za Book.hr priredila A. P.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
