Foto: Shutterstock

„Je li to moguće?

Jučer sam primio pismo gospođe iz New Westminstera, B.C., koju nisam čuo mnogo godina. Prvi put kad sam je vidio s njom me upoznao Robert Patterson, pastor prezbiterijanske crkve St. Andrews iz Brandona u Manitobi. Pastor Patterson uhvatio me za ruku i rekao: „Ako je ikada postojao žalostan slučaj, to je slučaj ove male djevojčice. Nema ni oca ni majke. U ovaj je grad došla na kliniku radi tri tretmana. Vozač lokomotive na kanadskoj pacifičkoj željeznici i njegova žena sažalili su se nad njom i uzeli je u svoj dom. Kasnije mi je rekla da su jedine molitve koje je ikada molila u životu bile da umre. Glava joj je bila nagnuta na jednu stranu, leđa su joj bila iskrivljena, a tijelo izobličeno i pognuto. Imala je povišenu čizmu za deformirano stopalo i bila obavijena željeznim oklopom od vrata do kukova.

Dok sam propovijedao Krista govoreći o Isusu koji je dovoljan da ispuni naše fizičke potrebe, iscjeljenje za slomljeno tijelo i oslobođenje od snage bolesti, gledala me u oči poput maloga gladnog janjeta kojemu nedostaje hrane. Mogao sam čitati njezino srce i njezine misli: „Je li to moguće? Postoji li nada za mene?“

Dani su prolazili. Jednoga dana ta je djevojčica bogalj – s iskrivljenom nogom, iskrivljenim leđima, u okrutnom rešetkastom oklopu od željeza – došla do oltara. Godinama je koristila narkotike; nije bila narkoman, nego su joj ih propisali liječnici kako bi joj ublažili trpljenje. Ne bi mogla preživjeti bez morfija, bez nečega što joj je olakšavalo strašno trpljenje i užasnu bol.

Mogu je i sad vidjeti kako dolazi prolazom meni slijeva te kako je kleknula kod oltara priznajući Isusa Krista kao svoga osobnog Spasitelja, kao prvi korak prema iscjeljenju tijela. Tjedan dana kasnije, održavali smo početni sastanak u Prvoj metodističkoj crkvi u Brandonu. Pastor je bio dr. Churchill. Bio je pun razumijevanja za naš rad i zahvaljivao je Bogu za službu koju smo mogli donijeti u njegov grad. Gospođica Carvell prošla je dvoranom pitajući ljude žele li molitvu za iscjeljenje te im dajući kartice.

Ova mala djevojčica sjedila je do prolaza na kraju dvorane. Plakala je kao da će joj se srce slomiti i kad ju je gospođica Carvell pitala želi li karticu kako bi se molilo za nju, rekla je: „Ja sam tek postala kršćanka i nisam dostojna tražiti Isusa iscjeljenje tijela“. Ali primila je karticu. Te večeri vratili smo se natrag u onu veliku ledenu dvoranu i kad smo molili za bolesne, ona je, zajedno s drugima, došla naprijed. Ali dopustite mi to ispričati njezinim riječima.

Bol je nestala, kralježnica se ispravila, noga se produljila

„Nisam znala ništa o spasenju ili iscjeljenju. Ali u svom očaju mislila sam otići na sastanak i vidjeti postoji li ikakva nada za mene. Čim sam došla na sastanak, osjetila sam divan duh dok je ogromno mnoštvo ljudi pjevalo sionske himne. Osjećala sam kako me nešto privlači Spasitelju. A onda sam slušala poruke evangelika dr. Charlesa S. Pricea i srce mi se ushitilo kad sam počela vjerovati da postoji nada i za mene. Vidjela sam ljude kako se slijevaju do oltara, suznim se očima probijajući do križa.

A onda jednoga dana – kakav predivan dan, kakav sretan dan – otišla sam do starinskog oltara i predala svoje srce Gospodinu. Osjećala sam se tako nedostojnom. Nisam znala hoće li me Gospodin iscijeliti; samo sam htjela Isusa. I on je došao, neka je hvala njegovu imenu! Ali ni onda se nisam osjećala dostojnom primiti karticu. Od suza nisam mogla podići ruku, ali gospođica Carvell me vidjela i primila sam bijelu karticu koja me je trebala propustiti do podija kako bi se molilo za mene.

Sastanak s molitvom za iscjeljenje trebao se održati u petak navečer, ali strašna oluja prekinula je sastanak te sam morala čekati. U nedjelju navečer, 24. lipnja, otišla sam na podij da mole za mene.

Dok sam se uspinjala stubama, osjećala sam kako sila Božja prolazi kroz moje tijelo. A onda je dr. Price položio ruke na mene, pomazao me uljem u ime Gospodnje prema Jakovu 5,14 i osjetila sam kako nestajem pod silom Božjom. Osjetila sam samo jedan udar boli, udar kroz svoje kukove, i natrag, i kosti su kliznule na svoje mjesto. Sila je bila veličanstvena, predivna, dok je prolazila kroz moje tijelo, i to je trajalo oko jedan sat. Svu noć sam osjećala tu silu i nazočnost Gospodnju. Bila sam trenutačno iscijeljena. Bol je nestala, kralježnica se ispravila, iskrivljenost je nestala, noga se produljila. Bila sam iscijeljena. Iscijeljena Isusovom snagom, iscijeljena po vjeri u obećanja Gospodnja. Sljedećeg jutra moja produljena čizma bila je odbačena i hodala sam ispravno.

Prošle su mnoge godine. Moje stare nevolje nisu mi se vratile. Dobila sam na kilaži. Nisam više koristila medicinu, ni kokain, ni morfij, ni produljenu čizmu, ni oklop od čelika. Iscijeljena sam bila Božjom vlastitom silnom moći.“

Kamo god ide, ova gospođa uvijek vrlo rado govori govori o Kristu koji je dovoljan za fizičko tijelo.

Autor: Charles S. Price. Izvor: časopis „Put života“, br. 424

Bračni par Hunter, Charles (1920. – 2010. g.) i Frances (1916. – 2009. g.), vodili su jednu od najistaknutijih službi na području iscjeljivanja!
Gospodin ih je uputio da približe natprirodno običnim, svakodnevnim ljudima te im tako omoguće da i oni postanu ljudi koje Bog upotrebljava.
Stoga u ovoj knjizi govore ono što su naučili – u želji da shvatite kako i vi možete ozdravljati bolesne! Po njihovoj su službi ozdravile tisuće ljudi a bez sumnje su još stotine tisuća primile ozdravljenje kroz druge koji su naučili kako mogu ozdravljati bolesne.