Foto: Shutterstock

Godinama sam bila trenerica u jednom karate klubu i imala sam učenike koji su me zaista cijenili i gledali kao autoritet. Bili su zaista uzorni a ja, iako sam tada imala priliku donositi im Boga, jednostavno sam to propustila. Više sam bila zaokupljena svjetovnim stvarima i taj segment odgoja mi je pomalo, ali sigurno proklizio kroz prste.

S obzirom na glas i stas, nisam je mogla ne primijetiti i prepoznati. No, nešto je u njezinu pogledu bilo drugačije

Prošlo je već šest godina otkad više nisam trenerica karatea. Djeca koju sam trenirala sada su već velika. Neki su već upisali fakultet, a oni najmlađi su još u školi, ali su sada puno veći.

Prije nekoliko mjeseci, dok sam šetala gradom, naišla sam na poznanicu, gospođu koju sam oduvijek zvala Alfa 33. Naime, bila je harambaša i svojedobno je vozila taj auto (kako mi je jednom prilikom bila ispričala). Ima grubi muški glas, prekrasne plave oči i kričavo crvenu kosu. Znam, neobično, ali to je bila žena s kojom sam se uvijek dobro znala nasmijati prije treninga kada bi dovezla svoga sina na trening. S obzirom na glas i stas, nisam je mogla ne primijetiti i prepoznati. No, nešto je u njezinu pogledu bilo drugačije. I dalje je imala prodorne plave krupne oči koje je jače šminkala crnom olovkom, pa su tako dolazile još više do izražaja, ali sada nisu bile nasmijane, nego su otkrivale tugu. Nakon nekog vremena otkrila mi je kako je njezin sin, moj predragi učenik, doživio veliku tragediju.

Bio je posljednji dan škole. Njegov 3c razred odlučio ga je proslaviti na samom lukobranu. Neću pričati sve detalje zbivanja… U jednom je trenutku otišao prošetati s curom malo dalje od ostatka ekipe. Trenutak nepažnje, smijeh, mrak… Djevojka je pala u šaht. Još i danas protrnem ponavljajući te riječi. Prva je njegova reakcija bila da je pao u nesvijest, no brzo nakon što je došao k sebi, zvao je prvu pomoć. Nažalost, djevojka je slomila kralježnicu i završila tragično. Umrla je na njegovim rukama.

Cijeli sam dan razmišljala samo o njoj i kao da mi je nešto uporno htjela reći. Odlučila sam otići ‘napraviti’ potpuni oprost za nju

Za tu nesreću doznala sam tek godinu dana nakon što se dogodila. Onoga što mi je ispričala njegova majka sjećam se kao kroz maglu. Jedino mi jasno odzvanjaju njezine riječi: „Umrla mu je na rukama”.

Neko vrijeme nakon našeg susreta, prošlo je možda i godinu dana ili više, jednog sam se jutra probudila s mislima o toj djevojci. Cijeli sam dan razmišljala samo o njoj i kao da mi je nešto uporno htjela reći. Odlučila sam otići ‘napraviti’ potpuni oprost za nju (u tijeku je bila milosrdna godina). Nakon mise odvažila sam se i nazvala svoga nekadašnjeg učenika kako bih mu pružila koju riječ utjehe u toj tragediji.

Nisam znala odakle da počnem i kako da mu objasnim što sam doživjela. Kako sam se probudila i kako me misao na nju jednostavno proganjala. Rekla sam da sam otišla na misu i da sam dala potpuni oprost, no on je stiskao usnice i oči i na sve to samo hladno odvraćao. Krist je bio daleko od njegova srca. Tragedija koja mu se dogodila uzela je zadnji tračak nade i vjerovanja u Gospodina, no nisam stala. Nastavila sam. Dečko koji nakon takve tragedije pri spomenu njezina imena ne plače, ranjena je osoba. Slušao me jednako kao što me slušao na treninzima. Upijao je svaku riječ, no više nisam bila njegov autoritet kao nekada. Sad je bio stariji i imao je više životnog iskustva, kojim bi mi najradije bio rekao da malo ohladim jer „on zna da Bog ne postoji”.

Mislite li da sam stala? Da sam tek tako prestala govoriti o Bogu jer sam vidjela njegovu hladnoću prema Kristu? Ne!

Mislite li da sam stala? Da sam tek tako prestala govoriti o Bogu jer sam vidjela njegovu hladnoću prema Kristu? Ne! Nisam to smatrala bacanjem bisera pred svinje. Još se danas sjećam da je njegova majka to dijete predala Gospi i to se dijete rodilo čudom upravo onako kako je njegova majka zamolila Gospu u Međugorju. On je bio više Njezin nego vlastite majke, no Majka ga je mogla samo milovati po glavi i čekati trenutak da se njegovo srce ponovno vrati u njezino krilo.

Kada sam mu „izrecitirala” svu hvalu i slavu za Gospodina, odlučio mi je reći da ne vjeruje u Boga i da je svijet nastao slučajnim praskom. Imao je cijelu „dobro” naučenu definiciju znanosti ateista, ali ja sam imala jače oružje od toga: „Ok, slažem se. Čovjek se razvijao evolucijom, no, kako je nastala evolucija?” On je odgovorio: „Dodirom dvaju atoma nastao je prasak i tako je nastala Zemlja i nakon toga svi mi na kugli zemaljskoj.” Pokušala sam opet izvući odgovor od njega: „Dobro, ali kako su nastala ta dva atoma?” Neko je vrijeme šutio i onda odgovorio: „Znam što hoćete reći, ali ne želim odgovoriti. Silite me da kažem kako iza svega stoji Bog.” Tada sam mu rekla sve ono što mu je Bog trebao reći preko mene: „Dušo, iza svega stoji Bog, bez obzira priznali mi to ili ne. Sada, u trenutku dok nas dvoje razgovaramo, Bog stoji iza tebe i štiti tvoja leđa da te ne povrijedim. U trenutku kada te je tvoja mama rađala, držao je tvoju majku za ruku, a kad si izašao i napokon ugledao svjetlost dana, poljubio te je u čelo i dao ti blagoslov da dobro živiš i dobro ti bude na Zemlji.

U trenutku kada je tvoja djevojka umrla na tvojim rukama, ne znači da je bila njegova volja da se tako nešto dogodi, no stajao je tik do tebe da ti dâ snagu da izdržiš. Da Bog nije bio uz tebe, ti to ne bi izdržao. Bio bi mrtav. Ako te ne bi uništili ljudi, uništilo bi te zdravlje, no On je odlučio zadržati te na životu jer on ima posebnu misiju i za tebe i za nju. Ona je gore da bi ti bila snaga u tvojim odlukama i izravna veza s Gospodinom. Ona je ta koja će izmoliti sve što ti bude trebalo u životu, a ti… Ti moraš za njega biti General. Ne moraš odmah prihvatiti ‘posao’. Nisam ni ja.. Dok sam bila trenerica, nisam bila spremna biti njegov general, iako me slao u bitke, ali sam nakon mnogo godina shvatila što očekuje od mene…”

Nemojmo se bojati evangelizirati i onda kada se čini nemoguće

Suza je napokon potekla. Nije da sam je iščekivala, ali uspjela sam prokopati duboko, duboko u njegovo srce gdje je sakrio Boga i svu Njegovu ljubav. Znam da jesam. Ta mala rupica otvorit će put Gospodinu za dalje u nekoj budućnosti. Vjerojatno ne odmah, ali tko sam ja da govorim o Božjim planovima i njegovu raspolaganju s vremenom. Sve što sam mogla već sam šapnula Isusu na uho: „Čuvaj ga, Gospodine, od ovog svijeta. Sačuvaj ga…”

Nemojmo se bojati evangelizirati i onda kada se čini nemoguće. Neka Gospodin odluči je li moguće.

Priredila Elena Jurković; Book.hr