Foto: Shutterstock

… Događa se da nam netko do koga nam je silno stalo dâ do znanja da mu uopće nismo važni. Tada postajemo ogorčeni. Takva ogorčenost može trajati godinama. To je vrlo mučno.

Nitko nije pošteđen ogorčenosti

Svatko od nas nosi ogorčenost i pitamo se gdje joj je izvor. Ne preostaje nam ništa drugo već priznati da joj je izvor u velikoj nepravdi, u širem smislu te riječi. Ogorčenost se u nama rađa kao posljedica doživljene stvarne nepravde – bolne i mučne. No događa se da i sami tako tumačimo stvarni događaj da je jedina moguća reakcija naša ogorčenost.

Postoje i istinski uzroci bolne nepravde koji dovode do bunta, ljutnje i žalosti, straha, mržnje, nevoljkosti i besmisla, srdžbe koju nastojimo prikriti ili razočaranja koje naprosto ne smijemo pokazati. Takva negativna iskustva nakon nekog vremena mogu izazvati stvaranje trajnog obrasca percepcije stvarnosti, svega što općenito doživljavamo. Drugim riječima, nakon što iskusimo neku bol i nepravdu, postajemo skloni stalno se na to vraćati. Takav stav može biti toliko izražen da na koncu i sami, u želji da se obranimo, postajemo nepravedni i zli. Negativna iskustva bacaju ružno svjetlo na našu predodžbu o Bogu – Bog postaje crni demon noći koji nas plaši i upravlja našim životima kako on želi – po najmračnijim putovima. Negdje u podsvijesti dolazi do predodžbe Boga kao zlogukog, gluhog i nijemog Eksperimentatora kojem je jedino stalo da nas povede najtrnovitijim putem, u pokornosti, zahtijevajući poniznost i poslušnost, a da nam ne pojasni svoje planove koje ima za nas; gluh na naše molitve da nam da malo mira. Svijet kao da je nekakav mračan laboratorij u kojem zloguki Eksperimentator postupa s nama kao sa štakorima, a da ne znamo zašto nam stalno šalje bolna trpljenja.

S druge strane, nepravda i muka toliko su nepodnošljive da ih što prije želimo potisnuti, želimo na njih zaboraviti. Na silu zaboravljamo – potiskujemo sve to u mračnu podsvijest, zatvaramo se, skrivamo u tami našeg zaborava, ne želimo više nikada razmišljati o tome. Ostaje samo strah da bi se sve to moglo ponoviti. U želji svladati strah, prvo navlačimo krinku, masku prividnog mira i zadovoljstva i pod svaku cijenu težimo za nečim što bi nas ispunilo zadovoljstvom i mirom. Ipak, misao da se ne bi ponovila situacija koja bi nas mogla povrijediti i raniti čini nas razdražljivima, nervoznima, opsesivnima, srditima… postajemo robovi. Dovoljan je trn, žalac kakve nevolje i obuzima nas zlovolja i strah. Nismo u stanju izići na kraj s onim što smo doživjeli u prošlosti i izbjegavamo otkriti stvaran uzrok našoj zlovolji. Nastaje užurbanost – bijeg, prekomjerna aktivnost, nervoza, imamo neprestanu potrebu nešto raditi – ili se potpuno zatvaramo u sebe, povlačimo i udaljujemo od ljudi, tražimo svoj sveti mir i tišinu…

Bol zbog nepravde nekada je toliko velika ili je toliko duboko potisnuta da je dovoljna samo sitnica da bismo u svom životu u svemu vidjeli samo prijetnju i nesreću. Ima takvih nevolja nakon kojih hramljemo kroz čitav život i bojimo se pada pri svakom sljedećem koraku (primjerice smrt voljene osobe, rastava, roditeljsko proklinjanje, tuča, besramno i ponižavajuće zlostavljanje, ismijavanje naših mana…)!

Takva iskustva mogu dovesti dotle da nas čitav niz godina čak ni lijepa, pozitivna iskustva ne mogu oraspoložiti, u svemu predosjećamo neku nesreću. Kao da je samo dno posude našeg sjećanja posuto kakvim otrovom koji truje svaki ugodan i sladak napitak novih doživljaja…

Pa ipak, pretvaramo se kako je sve u redu, stavljamo masku zadovoljstva: umjetan osmijeh – sve je super! To je prvi način na koji se nosimo s ogorčenošću koja nas izjeda. Drugi način je potiskivanje osjećaja. U dubini srca nosimo bezvolju, potištenost, depresiju, mrzovolju – zatvaramo se u sebe… Ne dopuštamo si ni na koji način »izdati« istinske osjećaje zlovolje i nezadovoljstva, straha i izgubljenosti.

Konačno, svako malo iz nas izbija neki drugi osjećaj – nemir. Napadi bijesa. Izrazi zlovolje i ogorčenosti – razdražljivost, opsjednutost, histerija, nekontrolirana agresija; ovisnosti o alkoholu, nikotinu, emotivne ovisnosti, opsesivne veze, ovisnost o televiziji, izbjegavanje obveza, problema, posla, nagomilavanje poslova, bijeg od ljudi, od Boga, izbjegavanje svake prilike za Ispovijed. (…)

Ogorčenost u nama uništava onu iskonsku ljubav – ljubav Oca

Što nam to govori? Je li stvar u tome da su drugi tako iritantni ili pak u tome da se u nama krije puno ogorčenosti i zloće?

Zašto smo ponekad tako eksplozivni? Ostajemo bez prijatelja, mislimo da nas nisu dostojni? A možda je stvar upravo u nama, možda nismo u stanju prihvatiti njihovu ljubav i postavljamo takve uvjete da svojim »prijateljstvom« pokušavamo sve navezati na sebe?

Zašto smo neiskreni prema sebi i ne priznamo da je iza nas i mnoštvo »neuspjeha« – prikrivene ogorčenosti? Zašto neprestano zavaravamo druge? Zar nismo shvatili da su se u našoj obitelji konflikti i napetosti rješavali jedino u ogorčenosti?

Da, ne volimo govoriti o sebi niti biti bliski s drugima jer je ogorčenost u nama uništila onu iskonsku ljubav – ljubav Oca. Ukoliko ne znamo prihvatiti ljubav, ne znamo niti ljubiti. Znam ljude koji dožive »fraz« kada trebaju pružiti drugome ruku i zajedno moliti Oče naš ili svojim riječima zahvaliti Bogu. Kada se približi trenutak vjerničke molitve i kada naglas pred svima trebaju izreći molitvu, umah se gube, ostaju kao paralizirani.

Žele izigravati hladne i grube ljude – zločeste i nezainteresirane. Čini im se da na taj način mogu skriti svoju nezrelost, stidljivost i da nitko neće primijetiti kako silno žele biti ljubljeni i ljubiti; kako silno čeznu Bogu reći: TATA!

Sjećam se kako sam se i sam osjećao prije mnogo godina i kako sam mislio da sam otkrio jedino pravo rješenje; da jedino mračna i divljačka glazba može otkriti muku duše i osjećaje bez rizika razotkriti istinu – da njezinom snagom pokušavam prikriti slabost povrijeđenog srca koje strahuje da nije dostojno nikakvog uzvišenog osjećaja.

Bojao sam se da netko ne bi primijetio da mi se plače. Činilo mi se to znakom slabosti koji si nisam smio dopustiti. Moguće je da me još nitko nije vidio ganutog, sretnog i radosnog… Stidio sam se i bilo me je stid što se stidim. Zato sam navukao masku hladne, nepristupačne i loše osobe koja sluša hladnu, »čeličnu glazbu«. Je li mi to stvarno pomoglo? Zločestoća i drskost daju privid snage i čine se odličnima za prikrivanje slabosti. Pa ipak, nije to baš najbolje rješenje. Isusu se uopće ne sviđa. Samo se stvara privid da nitko ne bi mogao shvatiti što se zapravo skriva iza maske hladne i cinične osobe: strah i stid, slabost i nesigurnost. Bog sve zna, a znamo i mi, sada kada čitamo ove riječi koje su kao Anđeli pomoćnici koji zaogrnjuju Adama grmljem da bi mogao što prije spoznati kakav je i da bi što prije mogao izaći iz svog skrovišta i stati pred Boga. Dakle, nije istina da ne trebam ljubav. Svjestan sam da sam gol, postiđen, nesiguran, da sam bijednik koji treba ljubav Boga Stvoritelja.

Samo nam Bog može pomoći

On nas zove: »Adame, gdje si?« Želimo li Bogu reći: »Ne trebam Te? Moj mi je zaklon od lišća dovoljan – nitko me ne vidi, a ni sam se ne vidim?« Želiš li uistinu reći: »Ostavi me na miru! Dosta mi je da neprestano moram izlaziti nekome ususret! Ne vjerujem više nikome. Moram biti čvrst.«?

Bog zove: »Adame, zar si uistinu takav? Adame, ta stvorio sam te osjećajnog i srdačnog. Dao sam ti sposobnost ljubiti i potrebu za ljubavlju. Kada sam te stvarao dao sam ti u narav dobrotu i blagost. Dao sam ti razum, a ne prepredenost. Dao sam ti savjest, a ne cinizam. Ne prepoznajem te, Adame!«

»Adame, budi svoj i priznaj samom sebi – reci da u tebi nije umrla potreba za ljubavlju, potreba ljubiti druge, a iznad svega, reci da žudiš za Mnom i da čezneš za Mojim očinskim zagrljajem ispunjenim ljubavlju; najsigurnijim mjestom na svijetu.«

Taj Božji poziv je milost! (…)

Iz knjige patera Augustyna Pelanowskog „Zvijer i prorok”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.