Foto: Shutterstock

Potrebno je shvatiti sve to. Bilo kakva patnja uvodi nas u nešto što će biti dobro. Kad sam 1969. umirao u Münchenu, mislio sam da je gotovo. Uzalud sam ja očekivao da će biti dobro, nije bilo. A, začudno, nakon tri-četiri mjeseca ozdravio sam od najteže bolesti, raka na gušterači.

Preživio sam ama baš sve: kad mi je otac bio u logoru, to je bilo beznadno, kad su nam bombardirali selo, beznadno, često sam bio bolestan i to je bilo teško! Razbolio bih se od teške gripe, prehlade s visokom temperaturom, mama bi me umotala u hladni ručnik da skine temperaturu, i uvijek sam ozdravljao!

Ne mogu uživati u jelu ako nisam gladan, jer kako ćeš sit jesti? Odbojno ti je. Isto tako, patnja me isprazni od nečega, zbog čega mi svaka sitnica predstavlja milinu, užitak

Dakle, moj mi život zapravo pokazuje da nema tragične situacije, sve što izgleda tragično uvijek ima dobar svršetak, i to samo zato što postoji Bog. Ne postoji tragedija. Uvijek će biti dobro samo zato što postoji apsolutna ljubav, bitak kako filozofija kaže, i zato čovjek ne bi smio žaliti ni za čim. Trebao bi se samo radovati onome što dolazi. Patnja mi otvara prostore da mogu uživati u onome što je dobro. Ne mogu uživati u jelu ako nisam gladan, jer kako ćeš sit jesti? Odbojno ti je. Isto tako, patnja me isprazni od nečega, zbog čega mi svaka sitnica predstavlja milinu, užitak.

Razgovori s Tomislavom Ivančićem

Izvor: Facebook