Foto: HTWE, Shutterstock

Kada krećemo na unutarnje putovanje, to je ono kamo stižemo, a svi naši nazivi, dekoracije, titule, ukrasi, završene škole padaju u vodu. Čak i svi darovi koje imamo: govorenje, pisanje, crtanje, glazba… sve čime se određujemo, sve je prolazno i nevažno.

Možda smo s pravom ljuti, ali konačno je potrebno to pustiti

Kada krenete na unutarnje putovanje prema svojoj duši, taj vas put prvenstveno odvede izvan straha, ali također i izvan ljutnje. I izvan krivnje. Od tri velike stvari valja se odmaknuti: od straha, srdžbe i krivnje. Nevjerojatno je koliko života kontrolira jedna od tih stvari ili mješavina svih triju. Vidio sam puno redovnika i svećenika vrlo ljutih, ali to ne uviđaju. Nikad im nije palo na pamet da su još uvijek ljuti na to kako se časna majka ponašala prema njima prije 20 godina.

Možda smo s pravom ljuti, ali konačno je potrebno to pustiti i krenuti dalje sa životom. Zato možda možete ovih dana imenovati neke od tih ljutnji. Ima li nešto čega se još uvijek držite, svjesno ili nesvjesno: načini na koji su se prema vama drugi ophodili ili kako se nisu ophodili, načine na koje vas zajednica nije voljela (siguran sam da je zajednica sve vas ranila na neki način, to je i za očekivati), možda  neka sestra, možda vaši roditelji. Mnogi ljudi su bili ranjeni, ili se barem tako osjećaju. Važna stvar je uvidjeti da bi to moglo biti tamo, pa da to ne vučemo dalje.

Prema njihovu iskustvu, katolici se ne mogu motivirati ukoliko se ne osjećaju krivima

Krivnja je također velika stvar. Jednom sam bio na sastanku s nekim savjetodavcima koji su međusobno pričali o jednom klijentu, te je jedan savjetodavac rekao: „On je tipičan primjer katoličke krivnje“. Zatim su se sjetili da sam i ja prisutan te se ispričali jer nisu željeli uvrijediti katolike. Pitao sam ih zašto mi se ispričavaju pa su rekli da nas ne žele uvrijediti, ali da se prema njihovu iskustvu ovdje u Cinccinatiju, gdje ima puno katolika, katolici ne mogu motivirati ukoliko se ne osjećaju krivima. Moraju se zbog sebe osjećati loše kako bi nešto napravili. Ukoliko mogu iskusiti koliko su jadni, ili kako su grozni i kako Bog nije zadovoljan s njima, to im daje snage da učine ono što se od njih traži.

Pogledali smo se tužno, jer smo shvatili da je to najniža razina ljudske motivacije: učiniti nešto, jer se loše osjećate. No, toliko nas čini to već tako dugo, da više niti ne shvaćamo da to činimo

najniža razina ljudske motivacije: učiniti nešto, jer se loše osjećate

I naravno, pogledali smo se tužno, jer smo shvatili da je to najniža razina ljudske motivacije: učiniti nešto, jer se loše osjećate. No, toliko nas čini to već tako dugo, da više niti ne shvaćamo da to činimo. To je upravo suprotno od duše, jer duša ima energiju života, a ne smrti. To nije negativna, nego pozitivna energija.

Ako zaboravite skoro sve s ovih duhovnih vježbi, barem zapamtite da samo na životu možete graditi. To je sve. Zvuči tako jednostavno i očito ta tvrdnja da možete graditi samo na životu. Ne možete graditi na smrti. Ako jeste, onda niste gradili. Isus je to nazvao pijeskom, a život je nazvao kamenom, graditi na kamenu, na stijeni.

Ne možete graditi na ljutnji i ne možete graditi na krivnji. Morate doći u doticaj sa snagama života, gdje vas je Gospodin prozvao imenom, gdje vam je objavio svoje ime, to mjesto svetih čežnji

Ako gradite na strahu, niste izgradili

Ne možete graditi na strahu. Ako gradite na strahu, niste izgradili. Ne možete graditi na ljutnji i ne možete graditi na krivnji. Morate doći u doticaj sa snagama života, gdje vas je Gospodin prozvao imenom, gdje vam je objavio svoje ime, to mjesto svetih čežnji. Ako još uvijek djelujete zbog „morao bih“, „trebao bih“, „od mene se očekuje“, ako se unutar vas prijeti prstom, to nije Gospodin. To je vaš ego, ego koji ima potrebu kazniti se.

Možda je to vaša majka ili otac, ili prva časna majka, ali Gospodin nije. On ne vodi svoje ljude na taj način, On ne prijeti prstom. Toliko ljudi unutar sebe prijeti samima sebi prstom

Gospodin ne vodi svoje ljude na taj način, On ne prijeti prstom

Možda je to vaša majka ili otac, ili prva časna majka – ne znam tko je, ali Gospodin nije. Gospodin ne vodi svoje ljude na taj način, On ne prijeti prstom. Toliko ljudi unutar sebe prijeti samima sebi prstom. To ćete prepoznati po tome što život takve osobe nikada nije slobodan. Glavni način na koji se takve osobe otkriju je da ne uživaju u životu. Ne znaju kako bi uživali. Ne znaju kako bi uživali u sebi, kako bi onda znali uživati u Gospodinu?! Jer te dvije stvari idu zajedno. Dok niste shvatili da vam je Gospodin dao dozvolu da uživate u svom životu, da okusite radost koja se u njemu nalazi, ali također i bol, nikad nećete moći uživati u tjednu kao što je ovaj.

Iz knjige duhovnih vježbi fra Richarda Rohra, „Slomljen, a blagoslovljen“.

Za Book.hr priredio M. G. odabrala A. P.