Foto: Shutterstock

(…) Vesna je rekla: „Na ispovijedi sam se žalila na nekoga tko me mučio na sve načine. Dok sam govorila, osjećala sam kako je Marijanu bilo teško. Osjetila sam kako ga boli to što sam mu ispričala. Očekivala sam da će se zauzeti za mene i da će tom čovjeku nešto reći… Ali on je samo zašutio i utonuo u molitvu. Vidjela sam da ga je boljelo, ali rekao je tek: ‘Samo ustrajno moli!’ Osjetila sam kako je i on počeo moliti za tog čovjeka. Bila sam svjesna da je shvatio situaciju, upoznao ju je i znao je kakva je, ali nikomu nije htio dijeliti savjete niti koga kritizirati. Duboko je suosjećao, pa sam shvatila da pokušava razumjeti i oprostiti. Ako nije mogao za nekoga nešto učiniti, on je za njega molio…“

Shvatila sam da je za sve što smo čuli potrebno vrijeme da se ‘slegne’

Vesna se još sjeća: „Kad smo se autobusom vraćali iz Paray-le-Moniala, uvijek nam je savjetovao: ‘Ne govorite previše, ne razglabajte nadugačko i naširoko! Ono što ste doživjeli čuvajte u svojem srcu. Razmišljajte u tišini!’ Shvatila sam da je za sve što smo čuli potrebno vrijeme da se ‘slegne’. To je bilo nešto novo jer na povratku s hodočašća obično pozivaju: ‘Da čujemo što ste doživjeli, tko će nam nešto ispričati?’ Savjetovao nam je upravo suprotno: ‘Ne govorite puno, zadržite se u tišini svojeg srca…’“

Iz knjige „Pozovi me“ autorice Helene Reberc. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.