Mladi

„MISLI VAŠE NISU MOJE MISLI I PUTI MOJI NISU VAŠI PUTI” (IZ 55,8)

Ne brini se „što će selo reći”, nego traži Njegovu volju za svoj život

Ne brini se „što će selo reći”, nego traži Njegovu volju za svoj život

„I naravno, zaboli duša kad me pitaju zašto nemam dečka, zar mislim da sam nešto posebno; kad mi kažu: samo ti traži mistera savršenog – nećeš takvog naći itd. itd. Bile su to litanije koje sam u početku šutke slušala. A onda sam polako, s godinama, bivala hrabrija i počela govoriti da moj život nije u mojim rukama…” 


Naravno, zaboli duša kad me pitaju zašto nemam dečka…

Kako sam odrastala i bivala starija, shvatila sam kako ljudi uvijek imaju neku potrebu zadirati u moju intimu raznim pitanjima. Od onih vezanih za zdravlje, pa sve do onih područja života u kojima mi ništa ne ide od ruke…

U mojoj su se obitelji manje-više svi u „zakonskom roku”: zaposlili, osnovali obitelji, položili vozački ispit i zadovoljili sve one „propise” koje društvo nameće.

A meni ništa nije polazilo za rukom. Otkad znam za sebe pijem lijekove, svakih nekoliko mjeseci moram odlaziti na kontrolu, zaposlenje praktički postaje nemoguća misija… Pa onda na ljubavnom planu: nikako pa nikako. Doduše, tu i tamo se pojavila neka neobična duša koja je odlučila iskušat’ moje principe i životne stavove. A kad su shvatili da „dišem” drukčije od ostalih cura, nije im to više bilo zanimljivo. Pa kome je još danas bitna čistoća, tko to još danas ne uživa u čarima alkohola i ludih provoda?! A s druge strane, rođaci, prijatelji čekaju da se udam, „ipak imaš već neke godine”, kažu, čak i više nego što je to danas „normalno”…

I naravno, zaboli duša kad me pitaju zašto nemam dečka, zar mislim da sam nešto posebno; kad mi kažu: samo ti traži mistera savršenog – nećeš takvog naći itd. itd. Bile su to litanije koje sam u početku šutke slušala. A onda sam polako, s godinama, bivala hrabrija i počela govoriti da moj život nije u mojim rukama. Naravno da nisam princeza koja očekuje princa na bijelom konju; svjesna vlastitih nesavršenosti ne mogu nikako ni od one druge strane očekivati savršenost. Ma, samo da je čovjek normalan…

Koliko je pogubno ići za tim „što će selo reći”

Uvijek mi je zanimljivo kako ljudi imaju potrebu određivati kako će netko živjeti. Ide to otprilike ovako: ako se ne udaš do dvadeset i pete, pitaju te što čekaš; ako se udaš prije, pitaju jesi li ti normalna i kamo se žuriš. Ako imaš jedno dijete: „Što se čeka, pa Hrvatska nam na izdisaju?”; ako imaš dvoje: „Ma hajde, gdje se najede dvoje, najest će se i treće”; ako si trudna s četvrtim: „Halooo, ženo, jesi li ti pri sebi?!” I tako u nedogled. Vjerujem da shvaćate koliko je pogubno ići za tim „što će selo reći”. Znam čak i jednu ženu kojoj je bilo toliko neugodno što je trudna s trećim djetetom da nikome nije ni rekla da je trudna, već kad se dobro vidjelo da je trudna, onda je rekla nekim bliskim ljudima. Zar to nije žalosno? Ljudi će određivati kako će netko živjeti…

Osobno mi je za rast na tom području doista mnogo pomogla molitva, osluškivanje Božje riječi i nastojanje da prepoznam i vršim volju Božju.

Kad sam pročitala riječi proroka Izaije da su Božji putevi iznad mojih – zadobila sam mir u duši. Postalo mi je jasno da ako sve stavim u Božje ruke, da ću tada moći vidjeti Njegovu ruku u svemu.

Kad te ljubi Onaj koji ti je udahnuo dah života, sve drugo postaje manje važno

Da se vratim na početak teksta – na potrebu da se zadovolje „rokovi” života koje nam nameće društvo. Danas sam na pragu četrdesetih. Lijekove i dalje pijem, vozačku dozvolu i dalje nemam jer zbog problema s vidom ne smijem voziti. Božjom sam se providnošću uspjela, nakon godina i godina nezaposlenosti, bez ikakve zemaljske veze, zaposliti. Udala se još uvijek nisam (ma sram me bilo ;). Nema nikoga na vidiku a, gle čuda, nisam umrla od toga. 😉 Neki sam se dan čula s prijateljem koji ima dvadesetak godina. Kaže on kako se divi ljudima poput mene i kako je njemu teško biti sâm, bez cure. Pita se bi li u mojim godinama mogao psihički podnijeti teret samačkog života. Kažem mu kako, naravno, nije lako biti sam. I sama sam ponekad sa žaljenjem gledala prijateljice koje su bile nekoliko godina starije od mene, a nisu našle srodnu dušu. Ali te su se žene potpuno ostvarile, npr. u svom poslu i, što je najljepše od svega, znale su da ih Bog vodi u svemu što jesu i što žive.

Nemam potrebu tješiti ovu mladu dušu. Tek mu kažem kako ni sama nisam planirala u ovim godinama biti bez ikoga, ali kažem mu i da sam u miru, jer znam Kome sam i zašto povjerovala. Mislim da se prerijetko govori o ovoj temi, a znam da mnoge mlade duše pate jer ne žive po onoj „Uzmi sve što ti život pruža”. Da, teško je živjeti onako kako nalaže evanđelje. No, znate što? Samo se takvim životom postiže mir duše i svojevrsna mudrost i odvažnost za život u svijetu, koji uvijek očekuje da mu se pokorimo. Pa nismo rođeni da bismo bili kopije jedni drugih. Stvoritelj se silno potrudio oko svakoga od nas. Najprije nas je On sam zaželio. Doista, naš Stvoritelj nas želi i ljubi. Bog ne pravi kopije, već originale. Stoga za kraj moje priče – ohrabrenje svakome tko će prihvatiti izazov i pročitati ove misli – Bog nas je stvorio jedinstvenima! U Izaiji 43,4 govori: „Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim”.

A kad te ljubi Onaj koji ti je udahnuo dah života, sve drugo postaje manje važno. Njemu prepustiti svoje puteve, vršiti Njegovu, a ne svoju volju – slatkog li ‘gubitka’.

Autor: Anika Sačić

  • 261
  •  
  •  
  •  
  •  
Klub prijatelja
Na vrh