Foto: everst, Shutterstock

Svakome je od nas potrebna garancija nastanjivanja u ljubavi onoga tko nas nikada neće napustiti. Poznajem samo jednu osobu koja daje takvu garanciju: Krist! Imao sam dvadeset godina kada sam u sebi osjetio neodoljivu potrebu da odem iz roditeljskog doma; u njemu sam iskusio ljubav, brigu, ali i agresiju i bol. Duboko sam u srcu vjerovao da moram pronaći Nekoga važnijeg od roditelja. Taj je osjećaj bio poput nostalgije za domovinom. Kao ptica koja traži novi kontinent poletio sam iz gnijezda vođen duhovnim instinktom, pronalazeći put koji nisam poznavao.

(…)

Nikada neću zaboraviti to iskustvo…

Napustiti sve što je poznato radi nečega što je nepoznato, samo zato da bih u sebi čuo glas Božje čežnje za mnom. Glas bez riječi, poziv Očev snažniji od groma i tiši od šapta. Čuo sam ga u sebi, samo nisam znao što je to. Tek danas znam. Nikada neću zaboraviti to iskustvo. Kada se prisjećam tog dana, na pamet mi pada Mikala, Davidova žena. Ona je svoga ljubljenog supruga uspjela spustiti kroz prozor po užetu kada su ga tražili ubojice koje je poslao Šaul, ali sâma je ostala na prozoru gledajući u tamu i ne nalazeći snage da skoči za njim. Premda ovo ne odgovara u potpunosti mojoj situaciji, podsjeća me na moj odlazak. »Iste noći Šaul posla glasnike da nadziru Davidovu kuću jer je htio da ubije Davida u rano jutro. Ali Davidova žena Mikala javi to Davidu govoreći: „Ako noćas ne umakneš na sigurno mjesto, sutra ćeš biti mrtav.“ Tada Mikala spusti Davida kroz prozor. On ode i spasi se bijegom.« (1 Sam 19,11-12)

On je sigurno još malo čekao ispod prozora glave podignute prema gore, ali ona se povukla u unutrašnjost odaje, u tamu. Njegovo iščekivanje ondje ispod prozora, u tminama noći, još je jasnije otkrivalo njezinu malodušnost. Radije je ostala u toplim odajama palače omraženog oca. Bojala se odreći udobnosti dvora i riskirati lutanje po vlažnim i hladnim spiljama s ljubljenim Davidom. Slično je bilo s Jonatanom, koji je toliko ljubio Davida, ali nije s njime pobjegao, nego je ostao s ocem Šaulom, što se na kraju za njega završilo tragičnom smrću.

(…)

Napustio sam dom i nastanio sam se u Bogu

Kada Isus uđe u naš dom, u naše srce, On postane svjetlom naših očiju! Kada sam napustio roditeljski dom, moji su se roditelji u svojoj nutrini pokrenuli prema Kristu, više su se usredotočili na njega. Odsutnost rođenog sina postao im je motiv koji je pokretao njihove duše k njemu. Slično sam i ja dvije ili tri godine potom predao svoje roditelje Bogu; naime, bio sam se brinuo za njih, ali na kraju sam si posvijestio da se moja briga za njih uopće ne može usporediti s njegovom brigom. Napustio sam dom i nastanio sam se u Bogu, dok su roditelji nakon mog odlaska prazninu nastojali ispuniti njegovom prisutnošću, zaista se moleći više nego dotada. Nisu bili prvaci nutarnjeg života, nego obični ljudi puni slabosti, ovakvi kao ja; ali Krist od nas niti ne očekuje da budemo prvaci, nego da gledamo njega.

(…)

Ostavljanje roditeljskog doma ne bi trebalo biti samo napuštanje; to bi trebao biti i prvi korak prema otkrivanju nastanjivanja u Bogu, prema otkrivanju hrama kao doma Boga, koji čovjeku želi biti otac.

Za Book.jr priredila , odabrala A. P.

Podržite naš rad

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.