…ono što sam shvatio jest to da se razvoj karaktera uglavnom ne događa
u nekome samostanu s kamenim zidovima i vlažnim podrumima.
On se događa u žrvnju svakodnevnoga života.
To mora biti tako jer je tu naš karakter najviše izazvan:
na parkiralištima, tijekom sastanaka, usred bračnih sukoba i kod kuće kad ste iscrpljeni,
kad još treba iznijeti smeće i kad se spotaknete o dječje cipele.
Kad sam bio u kasnim tridesetima, otišao sam na svoju prvu osobnu duhovnu obnovu. I prije sam bio na strukturiranim duhovnim obnovama s duhovnim voditeljima, pastorima i profesorima, ali ova je bila drukčija. Sva sam pravila izmislio sâm. Bila je namijenjena samo za mene, odvojena od svijeta na tri dana. Zamislite si to kao samicu za dušu.
Rezonirao sam da bih, ako budem sâm na tri dana, mogao napraviti operaciju na svojoj duši, toliko ojačati svoj karakter da bih zapravo mogao godinama biti miran. A budući da bih bio sam, sigurno bih razgovarao s Bogom.
Znate što se dogodilo tijekom ta tri dana? Dosadilo mi je. Brzo. Znate li koliko je tiho kad isključite telefon, isključite sve uređaje i sjedite sami? Znate li kako je čudno sjediti u potpunoj tišini? Čudno je što nemate ništa u kalendaru, nemate s kime razgovarati, nikoga tko bi vam odvratio pozornost i čemu biste se veselili osim zdjeli juhe za četiri sata od sada. Blaise Pascal bio je u pravu: „Jedini uzrok čovjekove nesreće jest taj što on ne zna kako ostati miran u svojoj sobi.”[1]
Očekivao sam da će duhovna obnova biti duhovni rast na steroidima. Uglavnom sam sjedio sâm, bez ičega što bih mogao raditi. Molio sam, ali mi je tijekom tri dana ponestalo stvari za molitvu. Čitao sam svoju Bibliju, a ionako sam je čitao svaki dan. Vodio sam dnevnik, ali koliko možeš napisati? Napokon sam sebi dao dopuštenje da upalim internet. Dao sam sebi dopuštenje da gledam propovijedi jer – to je bilo duhovno.
Na moje veliko razočaranje, ništa se ogromno nije dogodilo tijekom ta tri dana. Nikakvo veliko otkriće. Nije bilo ničega posebnog što bi mi izgradilo karakter ili promijenilo život.
No ono što sam shvatio jest to da se razvoj karaktera uglavnom ne događa u nekome samostanu s kamenim zidovima i vlažnim podrumima. On se događa u žrvnju svakodnevnoga života. To mora biti tako jer je tu vaš karakter najviše izazvan: na parkiralištima, tijekom sastanaka, usred bračnih sukoba i kod kuće kad ste iscrpljeni, kad još treba iznijeti smeće i kad se spotaknete o dječje cipele.
Ja sam definitivno za duhovne obnove i sigurno ću i dalje odlaziti na njih, no ako nemate svakodnevnu strategiju, nikada nećete pobijediti u bitci za svoju dušu. Nakon što sam tijekom godina gledao kako moj karakter biva izazvan, osmislio sam formulu koja mi je mnogo pomogla. Nije baš matematika, ali, ako je tako izrazim, podsjeća me na ono što je stvarno potrebno.
Protuotrov za kompromis jest jednostavno ovo: radite dvostruko više na svome karakteru nego na svojim sposobnostima. Može biti da ćete trebati raditi pet puta više. Ili deset puta teže. Ne znam. Dvostruko teže čini se izvedivo, a ono je podsjetnik da ću mu se vjerojatno odupirati, pa je stoga bolje da obratim pozornost. Prema Isusovim riječima, vrlo malo ljudi to uspije učiniti.
[1] Blaise Pascal. 1995. Pensées. New York: Penguin, na str. 37.
Carey Nieuwhof, „Ni nakraj pameti. Kako svladati 7 najvećih izazova koje nitko ne očekuje, a svatko doživljava“
Foto: Miljan Zivkovic; Shutterstock
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
