Roditelji i djeca

VJERUJU LI VAŠA DJECA

Molio sam Boga da mi pokaže kako da vodim svoju obitelj i on mi je dao ovu viziju Možemo živjeti bez jasne svrhe za sebe i svoju obitelj, ali na kraju života bi nam moglo biti žao što se u životu nismo okrenuli u smjeru koji će donijeti blagoslov našoj obitelji, i jednostavno se prelijevati na druge ljude

Molio sam Boga da mi pokaže kako da vodim svoju obitelj i on mi je dao ovu viziju…

Foto: Shutterstock


 

Stalno imam istu viziju.

A ja nisam tip koji inače ima vizije. Vizija mi se sviđa. Viziju mogu slijediti. Ali vizije – u množini – ne spadaju u moje iskustvo. Ipak dovoljno često, u početku mojega novoga duhovnoga života, kad bih molio u tišini, tražeći od Boga da mi pokaže svoju volju i put kako da vodim svoju obitelj te da se posluži mnome za ono na što me zove, stvorila bi mi se slika ljudi, dugačka niza ljudi, čiji se kraj ne može nazrijeti. Vijugava cesta puna ljudi, raznih ljudi, čiji niz vijuga unedogled kao i cesta. Jedan za drugim. Ljudi.

To me je mučilo. Nisam znao što je to što vidim. Ali kažem vam da sam to stalno vidio. U sebi. Većinu vremena. U molitvi. I pitao sam se: Što to znači? Zašto to vidim? Što bih trebao iz toga zaključiti?

Obratio sam se jednomu od ljudi koji su mi pomagali na mojem životnom putu s Isusom, koji su dobro poznavali Riječ i rekao sam mu što proživljavam. Upitao sam ga: „Što misliš, o čemu se radi?”

Bog želi za mene – zapravo, za sve nas – da budemo dio velike mase ljudi koja dolazi u kraljevstvo tako da što više njih upoznamo s evanđeljem, da ih upoznamo s Isusom

On je otvorio Otkrivenje 7, koje je (kako sam poslije shvatio) nastavak prethodne Ivanove vizije u Otkrivenju 5, u kojoj Bog sjedi na prijestolju, okružen starješinama i anđelima, držeći u ruci zamotan svitak. Ivan počinje plakati jer nitko ne može odmotati svitak i vidjeti što u njemu piše. Ali u tom se trenutku pojavljuje Jaganjac u sredini dvorane – raspeti i uskrsnuli Isus – onaj čijom su krvlju otkupljene duše „iz svakoga plemena i jezika i naroda“ (Otk 5, 9). Potom slijedi Otkrivenje 7, redci 14 – 17:

„Oni dođoše iz nevolje velike,“ čitao je moj prijatelj, „i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i onaj koji sjedi na prijestolju razapet će šator svoj nad njima. ‘Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega’ jer – Jaganjac koji je posred prijestolja ‘bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života’. ‘I otrt će Bog svaku suzu’ s očiju njihovih.

To je bilo to. To mi je Bog htio pokazati. Dok sam slušao što mi Biblija govori, a što mi je potvrdio i moj prijatelj i mentor, protumačio sam tu viziju tako da Bog želi za mene – zapravo, za sve nas – da budemo dio velike mase ljudi koja dolazi u kraljevstvo tako da što više njih upoznamo s evanđeljem, da ih upoznamo s Isusom.

Možemo provesti svoje dane i godine na zemlji slijedeći neke druge ciljeve i snove, živeći druge vizije. Ali što može biti važnije od tog zadatka i misije?

Svatko želi pobjedu. Svatko želi naći put u životu koji ga zadovoljava i upotpunjava. Ali jedini Pobjednik, jedini izbor, jest onaj koji se nalazi u sredini dvorane s prijestoljem. Onamo idemo po Božjoj milosti i po našoj vjeri u Jaganjca. Kao vjernici, u tom svjetlu trebamo gledati sve što nam se događa u našemu svakodnevnom životu i po tom se ravnati.

Možemo provesti svoje dane i godine na zemlji slijedeći neke druge ciljeve i snove, živeći druge vizije. Ali što može biti važnije od tog zadatka i misije? Spašavanje ljudi za vječnost nije naša odgovornost, ali širenje evanđelja, življenje evanđelja, oblikovanje sebe prema evanđelju, mijenjati srce i dušu prema evanđelju – to jest naša odgovornost. Naša povlastica. Naša čast. Naša ostavština.

Bog mi je pokazao da je moj najizravniji put da ispunim tu prevažnu zadaću – živjeti, dijeliti i usaditi ju u svoje najbliže: u svoju obitelj

Ono što mi je Bog pokazao tijekom mnogih godina nakon tih dana jest da je bez sumnje – bez sumnje – moj najizravniji put da ispunim tu prevažnu zadaću koja mi je dana (i svima nama) živjeti, dijeliti i usaditi ju u svoje najbliže: u svoju obitelj. Oni su polazište od kojeg mora početi svako moje nastojanje i činjenje za kraljevstvo nebesko. Ja bih sam možda mogao dotaknuti tek nekoliko ljudi i privesti ih Isusu, tek nekoliko u ograničenu broju godina. Ali po njima, po svojoj djeci, taj se broj znatno povećava. A tijekom mnogih naraštaja? Samo pomislite na to. Taj broj seže do neba.

Tako se gradi nasljeđe.

 

Ulomak iz knjige „Vjeruju li vaša djeca?” autora Terencea Chatmona.  Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Na vrh