Foto: Shutterstock

Mojsija je odgojio faraon, Egipćani su bili Amerikanci onoga vremena, posjedovali su nevjerojatnu mudrost na svim razinama: u znanosti, tehnici, kulturi. Mojsije je zapravo pohađao Harvard.

Ipak, kada s četrdeset godina počinje primjećivati bol drugih, razočaran bježi. Pomalo nalik na nekoga supermanagera Fed-a ili Svjetske banke koji upada u nevolje, sve odbacuje i odlazi. Odlazi u Midjansku zemlju, nema ništa, ne zna kako živjeti i postaje pastir jer je zahvaljujući svojemu dobrom srcu pomogao pastirovim kćerima.

Bol cijeloga svijeta

On je razočaran čovjek poput mnogih koji u određenome trenutku naprave bilancu i nađu se ni s kakvim poslom i promašenim životom. On, baš kada je prekinuo s prošlošću, ugleda grm. Kada „si tamo“, kada odlučiš ozbiljno biti u svojoj stvarnosti, iako siromašnoj i razočaravajućoj, dolazi, štoviše, probija svetost i pokreće se nešto neizmjerno. To je osobni susret, a ne pobožnost: nije nešto što se pojavljuje s jednom devetnicom ili posjetom svetištu, ne pokorava se čarobnoj misli o Bogu koji sve rješava.

Grm koji Mojsije vidi bol je cijeloga svijeta, bol koja nikada ne prestaje. Ima je toliko puno, posvuda. Kada Mojsije to doživi, Bog mu progovara: „Vidio sam bol svojega naroda. Mojsije, idi i oslobodi ga.“ Svatko od nas može biti Mojsije, mora voditi druge k Bogu, znajući da je protiv njih faraon, neprijateljska sila.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.