Medicina protiv roditelja
Vijest se je proširila svijetom. Charlie Gard, bolesno dijete shrvanih britanskih roditelja, umrlo je u londonsko bolnici. Mada je ta vijest bila očekivana, svejedno je tužna.
Prethodnih mjeseci Charliejevo stanje pratio je cijeli svijet. Nakon što mu je dijagnosticirana neizlječiva bolest, život i smrt tog dojenčeta postali su predmet žestoke pravne rasprave. Dok su Charliejevi liječnici pokušavali prekinuti njegovo liječenje, roditelji su se tomu usprotivili. Htjeli su da se njihovu sinu omogući da se bori za život, iako bi eksperimentalno liječenje moglo tek neznatno popraviti njegovo stanje.
Ono što je počelo kao neslaganje oko Charliejeva liječenja, preraslo je u sudski spor oko skrbništva – tko bi trebao odlučiti što je najbolje za bolesno dijete: roditelji ili bolnica. U beskrajnim sudskim raspravama i saslušanjima, Charliejevi roditelji, Chris Gard i Connie Yates, iscrpili su sve mogućnosti. Sud je odbio njihov zahtjev za promjenom bolnice, kao i da potraže pomoć u inozemstvu, pa čak i da odvedu Charlieja da umre kod kuće. U svakom pitanju sud je presudio u korist medicinske procjene, nauštrb roditeljskoj želji. I tako Charlie nije napustio bolnicu u kojoj je započeo liječenje, a želje njegovih liječnika su se ostvarile.
Međutim pravna će se bitka u svezi s Charliejem Gardom nastaviti, kao što i treba.
Što je potrebno da Bog djeluje?
No Charliejev slučaj nije pokrenuo samo pravna pitanja. Otvorene su za raspravu i mnoge kulturne i vjerske teme. Naprimjer, nekim vjernicima je Charliejeva bolest i smrt postala izazov za njihovu vjeru. Ako se stvar sagleda iz vjerničke perspektive, dok su slike Charliejeva krštenja bile utjeha za nas kršćane, neizostavno se postavlja pitanje zašto Bog nije čudesno djelovao i spasio život malomu Charlieju?
Kao i mnogi, na Twitteru sam stalno objavljivao i prenosio novosti upisujući #CharlieGard, tražio molitve za njega i njegovu obitelj. Tisuće ljudi isto su činile na Facebooku, što je stvorilo molitveni lanac koji se je protezao diljem svijeta. Je li to sve bilo uzalud? Mi koji smo nedavno molili za Charliejev život, sada molimo za spokoj njegove duše. Ali moglo bi se postaviti pitanje: Ako molitva stotina i tisuća za nevino dijete nije bila dovoljna da Bog djeluje u ovom svijetu, što je onda potrebno?
Takva su pitanja možda neizbježna, ali na njih se može odgovoriti. Naime svrha zagovorne molitve nije promijeniti Boga. Njezina je svrha promijeniti nas. Sv. Augustin to je davno objasnio kršćanskoj plemkinji koja se je suočila s nebrojenim kušnjama. Sveti je biskup potaknuo tu ženu patnicu da moli za „sretan život“, što bi značilo imati sve što poželimo, pod uvjetom, jasno, da ne želimo ono što ne bismo smjeli imati. Drugim riječima, sreća je imati ono što Bog želi da imamo. Augustinovo tumačenje je poučno. Dok otvaramo srce Bogu moleći za sebe i za druge, naša je molitva čista i s vremenom počinjemo željeti ono čime nas Bog želi usrećiti, a ne ono čime bismo se mi sami usrećili. Čak i u vremenu kušnje, kaže Augustin, molitva preobražava našu čežnju u patnji i tjeskobi tako da čeznemo za onime što nam Bog daje u našoj muci.
U svojem nauku o molitvi sv. Toma Akvinski govori isto. On kaže da molitva za spasenje – za milost, za obraćenje, za rast u kreposti – ujedinjuje našu volju s Božjom. Stoga nije Bog taj koji nas mijenja kao rezultata naše molitve – mi se sami mijenjamo! Međutim ni Augustin, ni Toma ne misle da ne bismo trebali moliti za vremenita dobra – za dobar posao, za zdravlje, za zaštitu od neprijatelja. No obojica se slažu da naša čežnja za tim dobrima mora biti usmjerena na veća, nevremenita dobra, konačnu i vječnu sreću koju Bog želi za svakoga od nas. Čežnja za nebom stoga je plod naše molitve da se vrši Božja volja na zemlji kao i na nebu. Čak i ako trpimo nezaposlenost, tešku bolest ili napad neprijatelja, čežnja za nebom ne nestaje – ona još i raste.
Ne molimo da bismo promijenili Boga, nego sebe
Kad se primijeni na kratak život i smrt Charlieja Garda, kršćansko učenje o molitvi stavlja nas pred izazov. Ono traži vjeru da Charliejeva smrt, koja se je dogodila usprkos svim molitvama za njegov život, upućuje na veće dobro koje nam Bog želi dati i koje nadmašuje zlo koje predstavlja njegova smrt. To nas otajstvo ne bi trebalo čuditi. Pogledajmo samo Isusov život i smrt. Kristova muka dovodi do većeg dobra nego što je bila smrt Pravednikova. Stoga ćemo nadići svako zlo, jer ga Bog dopušta samo zbog većeg dobra.
Dakle, dok smo molili za Charliejevo ozdravljenje, mi nismo namjeravali promijeniti Boga ili ga prisiliti da se pokrene, nego smo jedino htjeli promijeniti sebe. Po našoj molitvi želimo da se ostvari veće dobro koje Bog želi učiniti po Charlievoj smrti. Sada, dok se je stanje promijenilo i molimo za njegovu dušu, moramo se još više truditi promijeniti sebe i prihvatiti to veće dobro, koje nadilazi zlo Charliejeve smrti.
Možda je ta molitva već urodila plodom. U ovom životu nikada ne možemo znati zbog kojeg je većeg dobra Bog htio da Charlie umre tako mlad. Odnosi li se to dobro na njegove roditelje, širu obitelj ili na još veću zajednicu ljudi? Kako god bilo, svijet se već čini boljim, možda i ljudskijim, jer je Charlie Gard postao simbol borbe za roditeljska prava te ljudska i građanska prava. Već možemo vidjeti da u Božjoj providnosti Charliejeva smrt i naše molitve za njega nisu uzaludne.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna neka mu svijetli. Počivao u miru. Amen.
Autor: O. Aquinas Guilbeau, OP (Aleteia.org)
Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)
