Prvi put sam čuo za Kristofore tamo negdje 2013. g. Mama i teta su vidjele članak u novinama u kojem se spominju Josip Lončar i Kristofori i savjetovale mi da s njima odem na taj susret. Naime, problem koji sam imao je psihijatrijska dijagnoza: opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP), a sve je počelo još 1993. godine kada je sestri i meni otac iznenada umro u svojoj 39. godini.
Tada su mi se polako počele pojavljivati prisilne misli i radnje (kompulzije). Bilo je mnogo tih misli i radnji i one su se s vremenom mijenjale…
Moja mama je rano ostala bez muža s dvoje male djece. Sestra je imala 5, a ja 9 godina. Tada su mi se polako počele pojavljivati prisilne misli i radnje (kompulzije). Bilo je mnogo tih misli i radnji i one su se s vremenom mijenjale, dolazile su neke nove, a neke stare su nestajale. Neki od primjera bi bili: “pravilno” slaganje obuće (desna papuča, tenisica ili cipela morala bi biti barem malo ispred lijeve), kad izlazim iz kreveta uvijek prvo stanem na desnu nogu pa tek onda na lijevu, dok izlazim iz kreveta gledam na digitalni sat i određeni brojevi minuta i sekundi su “dobri”, a drugi nisu i po njima smijem ili ne smijem stati na pod (npr. ako ustanem gledajući na sat i u tom trenutku nije “dobar” broj sekundi na satu moram se vratiti u krevet i moram ustati ponovno).
Cijelu situaciju je otežavalo to što se nisam mogao povjeriti mami ili bilo kome drugome jer sam imao prisilne misli da će se nešto loše dogoditi i njoj. Tako da sam simptome OKP-a dugo trpio i skrivao ne rekavši nikome
Inače prisilne misli koje su me pratile skoro cijeli život su uglavnom: naporne, iracionalne, nasilne, odbojne, blasfemične, besmislene, nabrajajuće itd. Cijelu situaciju je otežavalo to što se nisam mogao povjeriti mami ili bilo kome drugome jer sam imao prisilne misli da će se nešto loše dogoditi i njoj. Tako da sam simptome OKP-a dugo trpio i skrivao ne rekavši nikome.
Sve u svemu, bilo je jako teško nositi se s tugom i prazninom zbog gubitka oca i dodatno još sa simptomima OKP-a. No, dogodilo se još nešto čudno u to vrijeme. Koji mjesec nakon očeve smrti razvila se fobija od vjetra. Kad bi zapuhao i malo jači vjetar osjetio bih strah i pobjegao u kuću. Što je vjetar bio jači to je bio i veći strah. Bogu hvala, ta fobija nije trajala dugo. Sjećanje mi je koliko-toliko sačuvano i mogu se prisjetiti da sam, jednog dana, u trenutku osjetio potrebu da izađem iz kuće u stražnje dvorište. Otvorio sam vrata kuće i na nebu ugledao prelijepi, veliki, gusti oblak iz kojeg je izlazila zraka svjetlosti. Kao prizor na lijepoj fotografiji ili kao da gledam scenu u filmu. Otišao sam u dvorište i osjetio pirkanje blagog povjetarca i tada je nestala moja fobija od vjetra – u potpunosti. Nikada više nisam osjetio niti strah niti nelagodu dok puše vjetar bez obzira na njegovu jačinu.
Otvorio sam vrata kuće i na nebu ugledao prelijepi, veliki, gusti oblak iz kojeg je izlazila zraka svjetlosti. Kao prizor na lijepoj fotografiji ili kao da gledam scenu u filmu. Otišao sam u dvorište i osjetio pirkanje blagog povjetarca i tada je nestala moja fobija od vjetra – u potpunosti
Nažalost, okp je i dalje bio prisutan, a pogotovo se intenzivirao dolaskom na fakultet u Zagreb. Prisilne misli raznih vrsta, mnoge repetitivne kompulzije, konstantna provjeravanja jesu li vrata zatvorena, je li slavina zatvorena, je li laptop isključen iz struje, dugotrajno tuširanje, pranje ruku i po 15 do 20 puta zaredom (koža na rukama mi je već bila ispucala i lagano krvava), zbrajanje brojeva u glavi i još mnogo drugih prisilnih misli i radnji. I još u prilog tome u vrijeme studentskih dana uz okp se javila i nesanica. Po cijelu noć sam po stanu svašta provjeravao, a kad bih legao u krevet zbog tjeskobe ne bih mogao zaspati i ponovno bih morao raditi sve iz početka.
Dolaskom u Zagreb potražio sam pomoć psihijatra i upoznao dvije divne psihijatrice, ali okp je i dalje bio ustrajan.
I tako dolazimo do, čini mi se, 2013.g. kada prvi put čujem za Kristofore i s mamom i tetom odlazim na susret u dvoranu na Zagrebačkom Velesajmu. Opustio me govor Josipa Lončara, zajednička molitva Bogu, pjevanje i slavljenje Oca, Sina i Duha Svetog. Na kraju susreta rečeno nam je da tko želi neka dođe naprijed i ukratko osobi koja stoji ispred nas na uho kaže koji ju problem muči (bilo koji-tjelesni, duševni, duhovni), a ta osoba će se pomoliti za nas.
Tko želi neka dođe naprijed i ukratko osobi koja stoji ispred nas na uho kaže koji ju problem muči (bilo koji-tjelesni, duševni, duhovni), a ta osoba će se pomoliti za nas
Tada sam si rekao da se neću opustiti, olabaviti noge, niti sam sebe odgurivati, a ako Bog želi neka me dotakne. Kada sam došao na red, osobi ispred sebe sam na uho počeo govoriti o svojim psihičkim tegobama i u jednom trenutku me samo pogledala, dignula ruku u zrak i počela moliti, a ja sam pao pod Silom Duha Svetog. Čovjek koji je stajao iza mene me uhvatio i ostavio da ležim na podu. Hvala Duhu Svetom, to je bilo stanje bez ijedne prisilne misli, osjećao sam opuštenost i sigurnost i tada sam osjetio kako mi ugodna toplina ulazi s obje strane u glavu, a mozak kao da sasvim lagano vibrira i pulsira. Ne znam kako bih to drugačije opisao. Nakon nekog vremena (mislim da sam ležao minutu-dvije, teško mi je procijeniti) toplina je izašla iz glave. Podigao sam se i kraj svoje lijeve strane ugledao ženu kako leži s djetetom u naručju. Predivan prizor! Bio sam nekako ugodno i pozitivno zbunjen. Vratio sam se na svoje sjedalo i vidio da su mama i teta također zbunjene i začuđene i počele su mi postavljati pitanja, ali ja sam samo htio sjediti sam dok mi se ne slegnu dojmovi.
Hvala Duhu Svetom, to je bilo stanje bez ijedne prisilne misli, osjećao sam opuštenost i sigurnost i tada sam osjetio…
I što se dogodilo u sljedećih nekoliko dana nakon susreta s Bogom i počivanja u Duhu Svetom? Okp je počeo rapidno padati iz dana u dan i nestao za 99 % (ostala su samo neka sitna provjeravanja).
Živim daleko bolje, sretniji sam, zadovoljniji, mirniji i drugi to počinju primjećivati na meni.
I to tako biva 2 do 3 godine i okp se polako počinje vraćati na novom poslu koji mi je bio dosta stresan.
I tako okp ponovno postaje moja svakodnevica, ali se nikad nije vratio u onom obimu kakav je bio prije počivanja u Duhu Svetom.
I tako opet muku mučim kad jednog dana saznajem da će se 23. 4. održati molitveno-evangelizacijski susret koji će organizirati Kristofori i udruga Eho u Dugom Selu. Poveo sam sa sobom sestričnu i prijateljicu i bile su oduševljene!
On je bio Ljubav i još uvijek jest Ljubav. Kako odličan podsjetnik o našem Spasitelju! I baš si mislim, pa kako se toga češće ne sjetim?
Sjedimo na tribinama i slušamo što govori Josip Lončar. Govorio je o raspoloživom srcu i o tome kako Isus nikome nije postavljao nikakve uvjete da bi ga/ju ozdravio i oslobodio. I tada je rekao nešto o Isusu što me dirnulo u srce: On je jednostavno (bio dobar). On je bio Ljubav i još uvijek jest Ljubav. Kako odličan podsjetnik o našem Spasitelju! I baš si mislim, pa kako se toga češće ne sjetim?
Nemojmo zaboraviti da samo Isus Krist može dati pravu, iskrenu i bezuvjetnu Ljubav odnosno samog Sebe jer on i jest Ljubav. Bog je Ljubav. A to je i učinio za čovječanstvo i ponovno nam se iznova daje i zove nas k Sebi.
Slijedi 15-minutna pauza i izlazimo van. Nakon pauze vraćam se na mjesto i tad mi prilazi jedan čovjek ( pretpostavljam iz udruge Kristofori ili Eho) i upitao me bih li želio na kraju, za vrijeme molitve, stajati iza ljudi da uhvatim one koji padnu. Mislim si u sebi: pa nije mi baš pametno Bogu reći “ne”. I pristao sam. Imao sam pozitivnu tremu i osjećao sam se sretno jer sam imao priliku iz blizine vidjeti kako Bog dotiče ljude u njihovo srce.
…u ruci imamo kuglu u koju možemo staviti sve što nas muči. S jedne strane nam stoji Isus, a s druge Marija. Svatko je odlučio kome će dati kuglu. Dao sam ju Mariji i samo ju je uzela
Nešto kasnije nam je rečeno da mi u publici zaklopimo oči i cijela dvorana sluša kako gosp. Lončar, također zaklopljenih očiju, govori što muči neke osobe u publici i moli se Bogu za sve nas. U jednom trenutku nam kaže da u ruci imamo kuglu u koju možemo staviti sve što nas muči. S jedne strane nam stoji Isus, a s druge Marija. Svatko je odlučio kome će dati kuglu. Dao sam ju Mariji i samo ju je uzela.
Na kraju MES-a mnogo se ljudi spustilo s tribina i poredalo jedno do drugog. Kada bi osoba pala uhvatio sam ju i polako spustio na pod. Ostao sam do kraja i vidio kako mnogi počivaju u Duhu Svetom i plaču od radosti. Isuse, hvala Ti što sam bio svjedokom Tvoje dobrote i Tvoje bezuvjetne Ljubavi i što sam vidio kako ljudi počivaju u Duhu Svetom Kojeg si nam poslao. Hvala ti, Bože što nas oslobađaš od bolesti, problema i zla. Naša je duša gladna tvoje Ljubavi, Isuse, ali tvoja je želja da nam daš Svoju Ljubav i Svoj Mir još i puno veća samo moramo imati raspoloživo srce.
U onom trenutku kad sam odlučio Bogu prepustiti kontrolu, pao sam i počivao u Duhu Svetom. I ponovno sam osjetio toplinu u tijelu. Bogu hvala i slava!
Kad se dvorana skoro ispraznila došao sam do dva mladića, koji su molili za druge, i pitao mogu li se pomoliti i za mene. Jedan je imao Dar govora u jezicima, drugi je govorio na hrvatskom. Rekao mi je i da prepustim Bogu kontrolu. I to se izravno tiče mojih problema s okp-om jer ljudi koji imaju okp pomoću kompulzija pokušavaju poništiti anksioznost prouzročenu prisilnim mislima, no time samo stvaraju začarani krug koji dodatno komplicira situaciju. Drugim riječima, svaki okp-ovac želi kontrolirati svoju situaciju, ali ne uspijeva u tome.
U onom trenutku kad sam odlučio Bogu prepustiti kontrolu, pao sam i počivao u Duhu Svetom. I ponovno sam osjetio toplinu u tijelu. Bogu hvala i slava!
Puno razmišljam o Ocu nebeskom, o Isusovu životu i muci ovdje na zemlji. Razmišljam o Duhu Svetom i Njegovim Darovima. Divim se Blaženoj Djevici Mariji kao predivnoj Majci zato što…
Odlučio sam pričekati neko vrijeme nakon MES-a i tada napisati svoje svjedočanstvo. U ovih tjedan dana molio sam svaki dan s krunicom u rukama, gledao svjedočanstva mladih ljudi na YouTubeu (udruga Eho), pogledao film o Međugorju i imam potrebu otići tamo, slušao duhovnu glazbu, puno razmišljao i kontemplirao, mirniji sam i sretniji, hrabriji, duhovno i teološki znatiželjan… Imam potrebu da odem u crkvu na svetu misu jer, nažalost, sam rijetko kad bio u crkvi i to želim promijeniti. Puno razmišljam o Ocu nebeskom, o Isusovu životu i muci ovdje na zemlji. Razmišljam o Duhu Svetom i Njegovim Darovima. Divim se Blaženoj Djevici Mariji kao predivnoj Majci zato što, Bog sâm kad bira, bira najbolje, a upravo je nju izabrao da rodi Spasitelja čitavog čovječanstva – Isusa Krista. Kakva čast, kakva poniznost, kakva vjera i kakva ljubav te predivne žene Marije.
Prisilne misli i radnje su daleko, daleko manje, Bogu hvala!
Eh, da… I da ne zaboravim. Prisilne misli i radnje su daleko, daleko manje, Bogu hvala!
Mnoge stvari vezano za okp nisam naveo jer neke sam i zaboravio, neke nisu niti važne, a ono što je važno je shvatiti da je u pozadini mnogih psihičkih tegoba upravo strah, a jedini strah koji čovjek treba imati je strah Božji koji je početak svake mudrosti. Od svih ostalih strahova i fobija Bog nas želi osloboditi.
Za kraj bih želio od srca zahvaliti Josipu Lončaru i svima iz udruge Kristofori, članovima udruge Eho (bio je užitak slušati ih kako sviraju i pjevaju i tako slave Gospodina), zahvaliti se dvojici svećenika koji su došli moliti Boga za ljude. A najviše hvala Tebi, dragi Bože, i molim Te čuvaj ih.
Nadam se da ćemo se ponovno vidjeti!
Slava Isusu Kristu!
Posvjedočio N. N. (Podaci poznati uredništvu); Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
