Foto: Shutterstock

Isus nas poziva da mijenjamo srca, da dopustimo Providnosti da nam ugradi neke svoje pacemakere. Možda bi nama danas mogla pomoći duhovnost davnih vremena, predložena po pustinjacima i monasima? Možda bi bio dobar početak da evanđelje ponovno i silovito zaživi u nama, da padnemo na koljena ili da se prostremo na zemlju, spoznavši svoju bijedu te da molimo „molitvu srca“ kako nas uči duhovnost kršćanskoga Istoka? Takav pristup i takav vapaj bio bi dobar početak za obnovu autentična prijateljstva s Bogom.

Najvažnije je prvo dobro moliti, da bi se dobro živjelo

Zatvori oči, zazovi Duha Svetoga, isključi se iz obveza. Daj vremena njegovoj presvetoj prisutnosti da djeluje u tebi. Zamoli ga da ti podari „tvoju molitvu“, rečenicu, krik, vapaj, izraz zahvalnosti… To mogu biti ovi ili slični zazivi: „Isuse, uzdam se u te!“ „Gospodine, smiluj mi se!“ „Krvi Kristova, oslobodi me!“ „Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se grešniku!“ „Isuse, volim te!“

Stari i novi monasi govore da taj uzdah treba postati neprestanom molitvom u nama, danonoćnim podsjetnikom na Boga, motorom koji će pokretati svako dobro i mnoge blagoslove iz nas i oko nas. U tom ponavljanju koje izgrađuje i utvrđuje milost, možemo koristiti i naše krunice, brojanice. Voziš, šećeš, piješ kavu s kolegicom, i moliš. Tvoje srce moli. Ne napuštaš Boga, koji nikada ne napušta tebe. Ta će molitva otvarati jedna za drugom vrata razumijevanja Božje riječi i biti najbolji temelj za djela milosrđa i pobjede Gospodnje u mnogim prigodama tereta i bola u življenju života.

Iz knjige „Jao, jao Babilon je pao! (A ti ne moraš ako nećeš!)” autora patera Marka Glogovića. www.figulus.hr