Kristina Terihaj

„Od malena sam u invalidskim kolicima, no svoju sam bolest dobro prihvatila ponajprije zahvaljujući svojim roditeljima, koji mi nikad nisu govorili da sam invalid ili da sam manje vrijedna od svojih prijatelja koji hodaju“, započela je svoje svjedočanstvo Kristina Terihaj, 33-godišnja djevojka iz Slavonskoga Broda, kojoj je po rođenju dijagnosticirana artrogripoza – bolest koja zahvaća mišiće, zglobove i vezivno tkivo.

Premda je Kristina prihvatila križ bolesti, njena se obitelj nije u potpunosti pomirila s činjenicom da je u kolicima:

„Moja mama i dan danas jako pati zbog toga, mislim da nije prihvatila taj križ i najčešće sam ja bila ta koja je njih tješila od malena. Kada sam slavila petnaesti rođendan, primijetila sam da mama plače. Otišla sam do nje i pitala ju zašto plače. Rekla mi je: ‘Zato što svi oko tebe plešu, tvoje prijateljice, a ti sjediš u kolicima.’ Ja sam im onda rekla sljedeće: ‘Zamisli da sam zdrava, možda ne bih bila sada ovdje, možda bih se drogirala ili ušla u prostituciju, možda sada ne bih bila blizu Bogu. Vjerujem da me je Bog spasio od nečega.’ Mislim da je tata to možda i prihvatio, ili možda kao muškarac sve to više skriva. Mama plače na svaki moj rođendan, svako vjenčanje od mojih prijateljica, jako se boji gdje ću ja kada nje i tate više ne bude.“

Kristinino je svjedočanstvo mnoge potaknulo da se vrate u Crkvu

Svi koji poznaju Kristinu znaju ju kao vedru i nasmijanu djevojku, unatoč tome što je do sada imala čak 21 operaciju. Razlog za vedrinu na njezinu licu je, kako nam priča, Isus, bez kojega ne bi izdržala sve ono što joj se dogodilo. Kristina je od malena odgajana u vjeri i upravo je u najtežim životnim trenucima promatrala Isusa koji je za nas patio na križu.

„Znala sam reći samoj sebi: ‘Ako je on izdržao i umro za tebe, onda ti možeš za njega živjeti’“, govori nam Kristina, koja se često pitala zašto je Bog dopustio da bude u invalidskim kolicima. No, svaki put bi dobila odgovor. Njezino je svjedočanstvo mnoge potaknulo da se vrate u Crkvu, posebno mlade, koje je osvojila radost na njezinu licu. Unatoč svome invaliditetu, Kristina organizira hodočašća u Međugorje, odlazak na koncert „Progledaj srcem“… Velika podrška na njezinu životnom putu bio joj je pokojni fra Zvjezdan Linić, koji je bio njezin duhovnik.

 „Kada sam imala pet ili šest godina, moja je majka čula za patera Linića koji je tada bio na Kaptolu i otišla je kod njega. Fra Zvjezdan je primijetio da je mojoj mami teško. Uzeo me je na krilo i rekao da bi dao sva bogatstva svijeta, da ih ima, da prohodam. Fra Zvjezdan je ponudio mojoj mami da bude njezin duhovnik, na što je ona pristala. Potom je uslijedio rat i tada više nismo mogli biti u kontaktu. Tek nakon 10 godina ponovno smo se čuli“, prisjeća se Kristina prvog susreta sa svećenikom koji je tijekom svoga života mnogima pomogao nositi njihov životni križ.

Ponovni susret s fra Zvjezdanom Linićem

Ponovni susret nakon tih ratnih godina bio je u Slavonskom Brodu, gdje je fra Linić imao duhovnu obnovu. Susret Kristine i njezina duhovnika bio je izrazito emotivan, a ona je to ovako opisala:

„Otišla sam kod njega na razgovor. Imala sam 15, 16 godina. Ušla sam u prostoriju i rekla mu:  ‘Hvaljen Isus!’, a on je rekao ‘Uvijeke!’. Nastavila sam: ‘Sjećate li se vi mene?’ On me je pogledao i rekao: ‘Te su mi plave oči jako poznate, a ja ne znam gdje sam ih sreo, negdje sam ih sreo’. I ja sam mu dala pismo koje je napisao mojoj mami prije deset godina, a ona ga i dan danas čuva u svom novčaniku. Krenuo je čitati pismo i rekao: ‘O, Kristina, pa to si ti!’ Kleknuo je ispred mene, zagrlio me i počeo plakati. Onda je pozvao i mamu unutra, i rekao joj da će sada biti i moj duhovnik, pošto sam tada ulazila u pubertet, u te ‘krizne godine’.“

Tako je bilo sve do njegove smrti; savjetovao ju je u težim trenucima, slao joj molitve, no ono što je posebno zanimljivo, kako nam priča Kristina, jest to da joj nikada nije rekao da će ozdraviti niti da će se udati, iako je ona to, kao što bi i svaka mlada djevojka, znala pitati. Zadnji ga je puta susrela dva tjedna prije njegove smrti, kada više nije mogao niti govoriti. Nakon njegove smrti, fra Ivan Matić, koji je naslijedio patera Linića, postao je Kristininim duhovnikom.

Uz pokojnog patera Linića posebno mjesto u Kristininu srcu ima i pokojni Ivan Pavao II., s kojim se susrela u Osijeku, kada je bio u svom pastoralnom pohodu Hrvatskoj. Osobe s posebnim potrebama, priča nam Kristina, imale su ondje posebno mjesto. Kada je Sveti Otac došao do njih, rekao im je: „Ne bojte se, mladi prijatelji, Krist je s vama!“ Kada je umro, nastavlja Kristina, osjećala se kao da je dio njezine duše otišao s njim. No, upravo tada, postao je njezinim zagovornikom na nebu. Kristina se odlučila moliti svetom Papi za svoje zdravlje.

„Prije su mi noge bile raširene, nisam mogla nigdje proći kroz vrata, bio mi je problem ulaziti u lift, održavati higijenu. Molila sam se Bogu da nešto napravi s mojim zdravstvenim stanjem. I nakon otprilike mjesec dana, na televiziji sam vidjela da jedna djevojka, koja ima istu dijagnozu kao i ja, ide u München operirati ruke. Stupila sam s njom u kontakt i razgovarala sam s liječnikom. Odlučila sam se na operaciju nakon koje bih trebala normalno sjediti. Željela sam da to bude u svibnju jer sam vezana za Međugorje. Liječnik se složio i ponudio mi da to bude 18. svibnja. Kada sam kasnije razgovarala s prijateljem koji je svećenik, i rekla mu za datum, počeo je plakati. Tada je zapravo rođendan svetog Ivana Pavla II. To mi je bio znak da će on biti uz mene tijekom te operacije.“

„Operirana sam na rođendan Ivana Pavla II.“

Kristinin slučaj iznenadio je i liječnike. Ona sama, priča nam, bila je svjesna da ne može izdržati ikakve bolove. Liječnik je predviđao da će nakon operacije imati strašne bolove i da bi se trebala pripremiti na to. No, nakon operacije dogodilo se čudo. Kristina nije imala nikakve bolove, što je začudilo ne samo njezine roditelje, već i liječnika:

„Liječnik me je uvjeravao da me mora boljeti, da će mi sad dati injekciju, da su bolovi sigurno veliki, da ja ne mogu sjediti. Govorila sam mu da mene stvarno ništa ne boli, da bih ja jednostavno sjela. I onda je on zamolio da sjednem nakon nekoliko sati. I tako, nekoliko sati nakon operacije, sjela sam, bez ikakvih bolova i otišla s roditeljima u grad. Nakon tjedan dana pustili su me kući. Znam da je to bio Ivan Pavao II. Dok sam išla u operacijsku salu imala sam njegovu sliku ispod jastuka i krunicu koju mi je prijateljica dala a koju je on blagoslovio.“

Zajedno s prijateljicom, u Slavonskom Brodu osnovala je zajednicu „Vjera i svjetlo“

Nakon svega, Kristina danas aktivno živi svoju vjeru; putuje na hodočašća, uključena je u razne zajednice kao što su „Vjera i svjetlo“ te molitvena zajednica „Srce Isusovo“. Osim što je njezin aktivni član, Kristina je sudjelovala i u osnivanju zajednice „Vjera i svjetlo“ u Slavonskom Brodu. Osnovala ju je zajedno s prijateljicom Nikolinom Barić, na poticaj sestre Rastislave Ralbovsky i njihova župnika Mate Matasovića, koji je zajednicu prvi puta osnovao u Sloveniji. Zajednica je posebna po tome što okuplja osobe s individualnim i tjelesnim poteškoćama, a nastala je s ciljem da se osobe s posebnim potrebama u potpunosti integriraju u društvo.

„Sastajemo se jednom mjesečno, prve nedjelje u mjesecu. I naša misa je, da tako kažem, „drugačija“. Na njoj budu osobe s autizmom, Down sindromom, cerebralnom paralizom; tijekom mise znaju puno pljeskati, netko i plače, netko se pak smije… Mogu reći da me ta zajednica jako ispunjava. Uvijek govorim, da sam zdrava, da bih radila s osobama s posebnim potrebama. Međutim, kako nisam zdrava i kako nisam imala priliku nigdje se zaposliti, u toj sam se zajednici nekako pronašla. Volim s njima putovati, organizirati razna putovanja; idemo jednom godišnje na more jedan dan, odlazimo na susret invalida u Međugorje, na Advent u Zagrebu… Jako smo aktivni, stvarno volim tu zajednicu.“

Kao član zajednice „Srce Isusovo“, Kristina je sudjelovala u pokretanju molitve krunice u župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu, a podršku joj je pružio i vlč. Ivan Lenić, koji je i sam, kako kaže, vezan uz Gospu. Tako se mladi već dvije godine okupljaju ispred crkve Gospe Brze Pomoći gdje svakoga utorka mole krunicu. Za osnivanje ogranka molitvene zajednice „Srce Isusovo“ u Slavonskom Brodu, uz Kristinu, zaslužan je i Danijel Tomičević, koji je ujedno i voditelj zajednice. Zajednica organizira brojne projekte, a najveći naglasak stavlja na „Marijine obroke“, s ciljem prehrane djece u Africi. Slavonski Brod i Požega u Liberi imaju i kuhinju „Srce Isusovo – Slavonski Brod“ u kojoj prehranjuju 244 djece. A dovoljno je svega 120 kuna godišnje da bi dijete cijelu godinu imalo topli obrok.

Najveći joj je uzor njezina majka

Kristina svojim životom nadahnjuje mnoge. Ona sama kaže da joj je to malo smiješno čuti. No, velika joj je želja da se poboljšaju uvjeti za život osoba s posebnim potrebama u našoj zemlji. Kako nam priča, osobe s posebnim potrebama u drugim zemljama imaju asistenta 24 sata dnevno, a ona svega četiri. Ostalo se vrijeme o njoj moraju brinuti njezini roditelji.

Najveći životni uzor, priča nam Kristina, njezina joj je majka:

„Moja mi je majka inspiracija i uzor. Rodila me je mlada, sa dvadeset godina. Neki su joj govorili da me pošalje u dom i da odmah prijeđe na drugo dijete. Nikad ih nije slušala, uvijek se borila za mene i išla je gdje god je trebalo sa mnom. I na operacije, borila se za mene, kada god sam imala neke prepreke, ona je bila tu da mi pomogne, i ona me nekako najviše inspirira, najviše me ohrabruje. Naravno i moj tata, koji je za mene također heroj jer znam neke parove koji su dobili bolesnu djecu, pa je otac odmah napustio obitelj. Zajedno su me pratili do operacijske sale, zajedno su bili uz mene kad sam se budila. Oni su mi velik poticaj u životu.“

Nakon svega što je do sada doživjela i proživjela, Kristina je shvatila jedno: „Kada imaš Isusa, imaš sve.“ Na kraju našega razgovora, mladima je uputila nekoliko poticajnih misli:

„Volite svoj život, ljubite svoj život. I ako vam nekada bude teško, ako ne možete moliti, ako ste tužni – samo zatvorite oči i govorite Isusu da ga volite, i ponovo će vam biti lakše u životu. Drago mi je što postojite, lijepo je što postojite! Svatko od vas ovaj svijet čini ljepšim mjestom. Bog vas blagoslovio!“

Gabriela Jurković; Book.hr