Foto: Angiola Harry, Unsplash

Donijela sam svjesnu odluku da se u tom razdoblju prije operacije ne nalazim s prijateljima i rođacima, jer bi me to samo oneraspoložilo. Zbog dijagnoze takve bi susrete pratila pogrebna atmosfera. To u svima budi strah za vas i za sebe. Vi, koji ste bolesni, to ne trebate. Zapravo, u cijelome svojem iskustvu raka naučila sam izabirati ljude koji me vesele, a ne one koji me deprimiraju ili crpe moju energiju.

Koliko ste puta rekli da kada ste mislili ne?

Kažem „naučila“ jer to nije bio moj običaj. Mislim da smo kulturno uvjetovani da budemo pretjerano pristojni, sve do licemjerja. Koliko ste puta rekli da kad ste mislili ne? Koliko ste puta rekli da vam nešto nije problem, a zapravo ste se morali veoma potruditi da to učinite? Mi smo žene najgore kad je u pitanju stavljanje cijelog čovječanstva ispred sebe. Čak na to gledamo kao na nešto pozitivno. „Nije li sjajna – nikada ne misli na sebe!“ Slušajte me, govorim iz iskustva. To je sve gomila gluposti. Pozivam vas da sebe stavite na prvo mjesto. Dajte sebi važnost nauštrb cjeloživotna služenja. Nećete zbog toga biti loša majka, supruga ili prijateljica.

Prioriteti

Barem u vrijeme dok ste bolesni trebate posložiti prioritete. Budite veoma izravni. Recite: „Oprosti, ali ne želim to učiniti.“ Ili: „Žao mi je, ali radije bih to učinila na svoj način.“ Izrecite naglas što želite. Ako to neke ljude smeta, onda vam oni nisu potrebni, a oni koji su vam potrebni, poštovat će vaše pravo izbora i prihvatiti vaše jasne znakove kako želite da vam pomognu.

Hoće li tako i svijet završiti, „ne uz prasak već uz plač“

Moj je najveći izazov došao s pedesetim rođendanom. Znala sam da se sprema proslava, ali u svojim okolnostima nisam htjela da se okupi šira obitelj. Objasnila sam ljubazno koliko sam mogla da obećajem da ćemo se svi okupiti nakon operacije. Cijenim što su poštovali moju želju. Imali smo tihu proslavu u krugu obitelji, a onda smo Michael i ja otišli u hotel na obali i pokušali uživati nekoliko dana zajedno. Koliko se je samo život promijenio u nekoliko tjedana. Famoznih pedeset došlo je i prošlo. Hoće li tako i svijet završiti, „ne uz prasak već uz plač“, kako kaže pjesma T. S. Eliota?

Što sam naučila

1. Trebamo naći osobu koja će nam biti podrška i pratiti nas na tom putu, ići s nama k liječnicima i na terapije te govoriti i slušati umjesto nas.
2. Tim za liječenje raka dojke obično se sastoji od kirurga, onkologa, patologa i medicinske sestre. Ako želite imati operaciju i kemoterapiju na različitim mjestima, morat ćete se za to izboriti.
3. Ako vam je važna rekonstrukcija dojke, razgovarajte o tome. To se ne mora nužno učiniti za prve operacije. Mnoge se žene za to odluče kasnije – nakon dvije godine ili čak i nakon deset.
4. Znajte da ćete uz protezu odjeveni izgledati isto kao i sada.
5. Budite dobri prema sebi. Nema smisla žaliti za čim. I ne možete predvidjeti budućnost. Koncentrirajte se samo na odluke koje donosite i ono što možete učiniti u sadašnjem trenutku.
6. Budite iskreni prema obitelji. Oni su zajedno s vama u tome i nećete moći to sve zadržati za sebe.
7. Družite se samo s prijateljima koji vas čine raspoloženima. Nemojte provoditi vrijeme s onima koji vas vuku prema dolje i opterećuju.
8. Recite ljudima svoje želje bez ispričavanja. To je vaše vrijeme i vaša potreba.
9. Pristupite tomu holistički. Vaš će pristup utjecati na ishod. Radite na svojem tijelu, umu i duhu.
10. To je vaš rak – nosite se s njime na svoj način. (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Imam rak, ali on nema mene“ autorice Kate Dooher. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila M. V., odabrala A. P.

Podržite naš rad