Foto: Mike Enerio, Unsplash

Posumnjam, priznajem,

Ponekad u Tebe…

Kako i ne bih,

Kad ne vjerujem ni u sebe?

Pogazim obećanja,

Zanemarim saznanja,

Uplašim se, katkad, vlastite sjene,

Zapetljam se u brige i dileme…

Često mi se ne sviđa u zrcalu odraz,

Na korak da odustanem i priznam poraz,

Neka vatra, ipak, zatitra u duši,

Sve zidove nevjere, odjednom, sruši…

Jer, strpljenje je Tvoje neizmjerno,

Bez obzira na sve, Ti čekaš vjerno,

Vremena imaš, vječnost je Tvoje vrijeme,

Povjerenje je jedino što tražiš od mene!

Ne očekujući ništa zauzvrat,

Ti znaš ljubiti, sebe dati

Za čovjeka slabog, nevjernog,

Kome je potrebna vječnost da shvati!

Zato Ti hvala, jer ovo znam:

Čovjek se može osjećati sam,

Prljav od grijeha, nevjeran, bezvrijedan,

Ti sve to mijenjaš za trenutak jedan!

Ruke Tvoje svakog u zagrljaj zovu,

I baš svakom daješ priliku novu!

Šapućeš duši da ova priča nema kraj,

Jer u ljubavi za čovjeka stvorio si Raj!

❤️

Slavica Cvitanušić

Za Book.hr priredila A. P.