Foto: Shutterstock

Krećemo sa sljedećih 100 brojeva Booka! Samo Bog zna hoćemo li ustrajati. On to sigurno zna jer zna sve što će biti, no sigurno je da to hoćemo li ustrajati ili ne, ne ovisi samo o njemu već uvelike i o nama samima.

Imamo li u sebi iskrenu Kristovu želju koja bi trebala biti najvažnija svrha našeg života

Apostol Pavao piše Filipljanima kako Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati. U Ivanovu evanđelju Isus nam govori da bez njega ne možemo ništa učiniti. Kad razmišljamo o tim recima, na prvi nam se pogled može učiniti da nečije djelovanje ovisi isključivo o Božjem odabiru, tj. o Božjoj volji. Ako nastavimo tako razmišljati, mogli bismo zaključiti da ćemo s idućih 100 brojeva Booka nastaviti ako nam Bog za to dâ volju (htijenje), ako on bude uz nas (bez njega ne možemo ništa učiniti) i ako će on biti taj čija će milost djelovati po nama (on u nama izvodi djelovanje). Mnogi upravo tako shvaćaju svoju ulogu u evangelizaciji ali i u bilo kojem drugom učinkovitom kršćanskom djelovanju koje se odnosi na ljubav prema Bogu i bližnjemu i, prema tome, ne trebaju ništa činiti jer im Bog ili nije dao volju (htijenje) ili ne osjećaju da je uz njih i da kroz njih djeluje njegova milost.

Može li naša savjest biti mirna ako smo sebični kršćani spremni na vršenje zadanih nam dužnosti obnašanja molitava i sudjelovanja u liturgijskom životu, a da u isto vrijeme ne razmišljamo o ljubavi prema grešnicima i potrebitima bilo kojeg milosrđa?

Koliki se od nas osjećamo nepozvanima od Boga da vršimo neka posebna djela milosrđa prema bližnjima? Koliki se među nama redovitim posjetiteljima crkava ne osjećamo pozvanima boriti za spasenje grešnika koji odlaze u pakao? Koliki od nas u svojem srcu uopće nemamo tu iskrenu Kristovu želju koja bi trebala biti najvažnija svrha našeg života: da činimo sve što možemo za vlastito spasenje i za spasenje što više onih koji će propasti ako se za njih nitko ne zauzme?

Svakome od nas je u razumu i po savjesti itekako jasno da je to naša glavna životna odgovornost, no mi ne živimo po razumu već po srcu, ne ravnamo se po onome što nam razum i savjest sugeriraju, nego po onome što u srcu želimo, za čime u srcu čeznemo.

Isus kaže da sve započinje u srcu. Ako s požudom pogledamo na nekoga, već smo s njime u srcu sagriješili, bez obzira jesmo li u tom smislu i djelovali. Ako čeznemo za osvetom, već smo u srcu sagriješili kao da smo osvetu izvršili. Ako mrzimo, već smo u srcu sagriješili kao da smo optužili, osudili i ubili. Vidimo, dakle, da za Boga nije presudno djelovanje. Više puta ne djelujemo samo zato jer nemamo dovoljno hrabrosti ili nemamo prilike.

Istu analogiju možemo primijeniti i na dobra djela. Ako čeznemo za spasenjem grešnika, no iz bilo kojeg razloga u tome ne sudjelujemo, već smo u srcu postigli milost. Ako čeznemo za time da budemo bolji ljudi, već smo u srcu postigli milost. Ako čeznemo za time da nekome oprostimo, iskreno, iz sveg srca, već smo u srcu postigli milost. Ako čeznemo za sjedinjenjem s Isusom u euharistiji, već smo postigli milost. Sjetimo se svete Male Terezije: nije li ona proglašena svetom upravo zbog svojih čežnji, bez obzira što milost Božja njezine čežnje nije ostvarila?!

Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše na koji način možemo primiti bilo koji dar Duha Svetoga, tj. na koji način Bog može svojom milošću u nama pokrenuti svoje djelovanje – uvjet je da vruće čeznemo!

Čini se da mnogi od nas imamo problem što u srcu ne čeznemo za onime za što u razumu i savjesti znamo da bi bilo dobro za nas, a bez čežnje nema djelovanja Duha Svetoga.

Koji je onda naš dio? Što Bog od nas očekuje? Anđeli su navješćujući pastirima Isusovo rođenje, klicali: »Slava Bogu na visini i mir ljudima dobre volje!« Od nas se očekuje dobra volja, očekuje se da želimo čeznuti. Ne kaže li Pavao: »Čeznite za darovima Duha!«

Kako postići čežnju?

Zapitajmo se kako formiramo druge čežnje u svojim srcima, kako nam svijet stavlja svoje čežnje da kroz njih djelujemo? Kako se oduševljavamo za nešto?

Odakle nam, npr. htijenje za to da postanemo odlični sportaši, glazbenici, znanstvenici, privrednici, liječnici; odakle u nama čežnja da budemo dobro odjeveni, da se zdravo hranimo, da budemo u dobroj kondiciji? Za mnogo toga nas je netko oduševio, netko nam je prenio svoja vlastita uvjerenja, svoje vlastite čežnje. Svjedočili smo nečijem oduševljenju za nešto, prepoznali smo u tome ispunjenje i vlastitih potreba za priznanjem, za ljubavlju, za prihvaćenošću, za bilo čime što nam se čini da će naš život ispuniti smislom…

Danas imamo situaciju da vjernici dolaze u crkvu na liturgiju, da djeca dolaze na vjeronauk, a da ih ipak, izgleda, gotovo nitko ne pokušava oduševiti vlastitim primjerom. Svećenici tako rijetko svjedoče svoj vlastiti nutarnji život, svoja vlastita duhovna iskustva; ne svjedoče svoju radost poslanja, svoja iskustva izljeva Božje ljubavi i milosrđa na one kojima služe. Pa kako će se onda mladi ljudi oduševiti, kako će čeznuti za time da postanu dobri i sveti svećenici?!

Vjeroučitelji tako rijetko svjedoče svoje vlastito iskustvo življenja vjere kao laika, koji u svojim životnim situacijama itekako trebaju Božju milost, koji trebaju najrazličitija djelovanja Duha Svetoga. Pa kako će onda oni koje poučavaju htjeti ostati u Crkvi i htjeti nasljedovati Krista?!

Isto se odnosi i na nas roditelje. Ako naša djeca ne vide naše svakodnevno pouzdanje u Boga, ako ne vide naše htijenje i djelovanje Duha u našim životima, kako će nas nasljedovati?!

Čini se da smo se odrekli milosti, da smo se odrekli djelovanja Duha i da se zadovoljavamo time da budemo dobri ljudi poput svih onih ostalih koji to mogu biti, a da nisu primili silu Duha Svetoga (čitaj: silu nadnaravne ljubavi prema Bogu i bližnjemu) u sakramentu potvrde.

Što nam je činiti kako bi se u nama probudila čežnja?

Bog nam je dao razum i savjest i sposobni smo čitati, čuti i razumjeti Božju riječ, no bez milosti Duha ne možemo je istinski živjeti. Pa zato smo i postali kršćani kako bismo primili Duha i njegovu milost i kako bismo mogli živjeti ono što oni koji nisu kršćani ne mogu! Možda bi neki od nas prvo trebali početi moliti za milost Duha, za čežnje, za htijenja koja u srcu nemamo, a trebali bismo ih imati? Možda bismo trebali nastojati tražiti uzore u svecima, ali i u svojim suvremenicima? Možda bismo trebali čitati knjige i gledati filmove koji će produbiti naše čežnje? Možda bismo mogli otvoreno postavljati pitanja svojim župnicima, vjeroučiteljima, roditeljima, prijateljima, možda bismo ih trebali moliti da nam progovore o svojim vlastitim čežnjama, o svojim vlastitim iskustvima s Božjom milošću? Možda bismo tako iz njih izvukli dragocjene stvari za sebe, a možda bismo i njih potaknuli da se zapitaju imaju li dovoljno čežnje za milošću Duha, za radosnim življenjem vlastitog kršćanskog poslanja? Razgovaramo li mi kršćani međusobno uopće o tome?!

Ovime potičem djelitelje svete potvrde da se na podjeli krizme raspričaju o svojim vlastitim čežnjama, a zašto ne i o iskustvima djelovanja te iste sile koju podjeljuju mladim krizmanicima. Prodike o tome što bi oni sada trebali neće donijeti dovoljan rod. Svi to znamo. Kako bi bilo lijepo čuti jednog biskupa ili svećenika djelitelja krizme da na propovijedi ispriča svoje vlastito svjedočanstvo vjere, svoj vlastiti hod s Duhom kojeg podjeljuje. Ne bi li to bilo dobro i za kumove, roditelje i sve ostale prisutne vjernike, a zašto ne i za svećenike?

Mi ćemo u Booku i dalje donositi svjedočanstva ljudi koji su svojom dobrom voljom usadili čežnju da Duh djeluje u njihovim životima. Ovime potičem čitatelje da nam šalju svoja iskustva kako bismo jedni drugima bili na poticaj i ohrabrenje da se upustimo u avanturu života u suradnji s Duhom Svetim.

Bog sve može, no na nama je da čeznemo, da se potrudimo da htijenje koje nam daje dospije u naša srca i oslobodi milost Duha koja će nas činiti stvarno boljim ljudima.

Želim Vam obilje Duha!

Glavni urednik, Josip Lončar

Ovo je tekst uvodnika 101. broja mjesečnika Book (za svibanj 2018.).

U 101. broju čitajte: intervju s profesorom Starog zavjeta – židovskim vjernikom povodom njegova gostovanja u Hrvatskoj; o konvenciji koja postoji odavno i koja je jedina dobra za nas;što se je dogodilo ateistu nakon što je doživio kliničku smrt… Neki od ostalih tekstova: Što znači biti vjernik poput Marije, Koliko vrijedi (moj) život?!, o Alzheimerovoj bolesti – uzroci, znakovi i liječenje…

Svoj primjerak „Booka” potražite na kioscima Tiska ili se pretplatite (ovdje). Prethodni broj časopisa možete prelistati ovdje.