Foto: Shutterstock
Opatica u pravilu živi u samostanu ili opatiji. Njezin poziv obično uključuje život i rad u za to posebno određenom prostoru, bez pristupa ikome osim svećenicima, medicinskom osoblju i samostanskim radnicima. Doduše, i oni mogu ući samo u slučaju zdravstvenih problema ili nekog posla vezanog uz samostan. Osim poslova kojima se materijalno uzdržavaju, dužnost opatica je, isto kao i kod redovnika, molitva. Mole tijekom cijelog dana za dobrobit Crkve i cijelog svijeta.
Časne sestre aktivne su i u apostolatu, što znači da osim što mole, pomažu Crkvi i na druge načine. To uključuje dobrotvorni rad, predavanja, njegu starih i bolesnih, pastoralnu pomoć, misionarski rad, rad u medijima, ukratko sve za što se osjete pozvanima. To bi bila službena razlika između opatica i sestara, ali većina će se sestara nazivati i opaticama, dok će većina opatica nazivati jedna drugu sestrom. Premda razlika bez sumnje postoji, velikoj većini sestara i opatica nije važno koji se termin se upotrebljava. Kod ostalih je termina također potrebno uzeti u obzir da se razlikuju ovisno o redu ili družbi.
Kandidatica je djevojka koja dolazi živjeti u samostan na neko vrijeme, kako bi vidjela privlači li ju taj način života, te da bi vidjela slaže li se s članicama reda ili družbe. Ponekad ih nazivaju pred-postulanticama.
Postulantica je djevojka koja se službeno uselila i počela učiti o životu u samostanu, ali je i dalje u fazi propitivanja. U ovom razdoblju potvrđuje vlastitu odluku da svjetovni život zamijeni životom u samostanu. Ovisno o redu, ta faza traje od šest mjeseci do godinu dana i dolazi prije novicijata i privremenih zavjeta. O redu ovisi i hoće li ju unutar tog perioda nazivati sestrom, kao i to hoće li nositi neku posebnu odoru.
Novakinja je postulantica koja je službeno primljena u red. Novicijat obično traje dvije godine, te je razdoblje temeljitog odgoja za redovnički život u kojem sestra novakinja produbljuje svoj doživljaj molitve. Primanjem bijelog vela novakinja započinje novicijat, a ako red nosi haljine ili uzima redovnička imena (neki rade oboje, neki ni jedno, a neki pak te odluke prepuštaju sestrama novakinjama), obično će i novakinja učiniti isto po ulasku u red. Neki redovi dopuštaju promjenu imena pri ulasku, ali bez redovničke haljine do prvih zavjeta, i obratno. Sestra novakinja može u bilo kojem trenutku odustati od polaganja zavjeta i otići, a može također biti zamoljena da ode.
Nakon što je završila novicijat i zatražila službeno polaganje zavjeta, ona ih polaže ako se s time slažu nadređene joj osobe i ostali članovi reda. Novakinja polaže jednostavne zavjete koji je obvezuju na određeni period – obično od tri do pet godina, a nekada i dulje. Sada se smatra privremeno zaređenom članicom reda i može se potpisivati njegovom službenom skraćenicom i biti u Božjoj službi. Još se uvijek može predomisliti i izaći iz reda, ali je to sada, s obzirom da su zakoni kanonizirani, malo kompliciraniji proces.
Vječni zavjeti su doživotni. U većini slučajeva redovnica potpisuje zavjetni obrazac na oltaru i pokazuje ga svima prisutnima, nakon čega su zavjeti kanonizirani. Time postaje punopravni i doživotni član redovničke zajednice.
Izvor: Aleteia
Prevela Vedrana Prka
