Osobni razvoj

KAKO SE NOSITI S TRUDNOĆOM Doživljavanje vlastitog tijela Razmišljanje iskusne trudnice i majke

Doživljavanje vlastitog tijela

Da budem iskrena, trudnoća je za mene životno razdoblje koje je obilježeno strahovima i frustracijama zbog jedenja i tjelesnog izgleda, kao i zbog ponovo izbilih starih problema koji se pojavljuju na koži u obliku akna u prvom tromjesečju, izbacujući se na nekada glatkim i čistim površinama, gdje prije samo nekoliko mjeseci, mogla bih se zakleti, nije bilo nikakvih naznaka tih davno poraženih demona.


Mislim da nisam jedina s takvim iskustvom. Ima nešto veoma ranjivo u donošenju djeteta na svijet, i kod mojih mršavih i onih ne toliko mršavih prijateljica, kad se vaše tijelo pretvori u nešto što više ne prepoznajete i toliko se izobliči da izaziva komentare i primjedbe svih oko vas. Iako se čini da nije važno što je buduća mama postala stokilašica, ipak nije svejedno kad odjednom počnete nositi odjeću deset brojeva veću nego ranije.

Kako se vidimo u ogledalu?

Nikada nisam bila mršavica i često sam kolutala očima dok sam slušala svoje zbilja mršave prijateljice kako jadikuju što su došle na težinu koja je meni bila samo san. Postavši starija i iskusnija, shvatila sam da čak i moje objektivno prekrasne prijateljice imaju svoje slabe točke i da vrlo malo žena stane pred ogledalo s potpunim zadovoljstvom i samopouzdanjem. Moja prijateljica koja se nevjerojatno čuva i pazi što i koliko jede te je nevjerojatno uska struka, nezadovoljna je svojom kosom i nosom. Misli da da su joj ruke prevelike i voljela bi da može ukloniti ožiljke carskog reza.

Kad se pogledam u ogledalo i vidim svoj obješen trbuh, što je posljedica rađanja, kao i ruke koje podsjećaju na dizalice, kako se je znao šaliti moj otac (što i nije loše, jer je korisno za dizanje djece), također vidim i oči kojima se mnogi dive, nos za koji kažu da je savršen te usne savršene punoće i boje. Tako da mi se čini da nikakva stvarna ljepota neće moći nadomjestiti one subjektivne nedostatke koje sami primjećujemo na sebi.

Za mene je jedinstven doživljaj trudnoće na duhovnoj, emocionalnoj i tjelesnoj razini bilo povlašteno vrijeme za rast samopouzdanja. Moj trbuh je sladak, ali samo kada nosim prikladnu odjeću. Nakon pet trudnoća i poroda već imam dovoljno iskustva. Nakon četvrtog mjeseca koža mi više nije sjajna, a najgore od svega je što se brojka na vagi samo penje iz tjedna u tjedan. Od svega postajem rezignirana i prestanem se brinuti za tijelo te neometano posežem za slatkim. Znam da ću se ionako udebljati! Obično onda počnem željeti stvari koje inače nikada ne bih jela i ne znam kakvi se sve kemijski procesi događaju u meni, ali trudnoća mi daje nekakav osjećaj slobode i uopće ne marim što jedem glupi čips.

Davanje vlastitog tijela

Od svoje sam se 15. do 26. godine borila s poremećajem jedenja, što je više od desetljeća začarana kruga prejedanja i dijeta. Kad sam postala vrhunska plivačica i atletičarka, postalo mi je lakše zamaskirati učinjenu štetu. Mislim da sam čak sve pripisala svojemu nesavršenu tijelu, a nisam razmišljala o tome da sam sama potpuno poremetila svoj metabolizam.

Sada, mnogo godina poslije, opet izbijaju na površinu neki od tih starih osjećaja. Trudim se ne dobiti odmah na početku trudnoće previše kilograma te vježbam šest dana u tjednu, ne jedem ugljikohidrate i pomalo trčim, a sva su moja djeca dobro napredovala u razvoju. Ali svejedno ne mogu objasniti kako se zbog svega osjećam. Sama pomisao na debljanje mentalno me uništava. Nije mi lako u ovim godinama biti ponovo trudna kad se sjetim da ću se prevrtati u postelji s ogromnim trbuhom, ležeći jedino na leđima i da neću moći naći povoljan položaj za spavanje i kad se sjetim umora koja osjećam u trudnoći i da vjerojatno više neću moći skinuti svu masu koju ću dobiti.

Najteže od svega u otvorenosti prema životu pada mi taj radikalan tjelesni gubitak sebe. Ne smeta mi nespavanje, financijske brige, emocionalna iscrpljenost i kreativnost potrebna da se odgaja četvero djece. Najviše me muči to što moje tijelo postaje nešto tuđe i što sam svjesna da će to trajati neko vrijeme. A kad i ponovo dobijem kontrolu nad svojim tijelom, neću time uopće biti oduševljena.

Je li sebično to priznati? Itekako jest! Priznajem da sam sebična, usmjerena ne sebe i da želim izgledati dobro i mrzim način na koji sam pozvana davati se dio po dio, sve dok ne ostane ništa osim same činjenice da volim i da sam voljena. Znam da bi me to trebalo učiniti sretnom i zadovoljnom, ali ta me žrtva uglavnom ispunja ljutnjom i strahom.

Budući da i dalje želim živjeti na ovom svijetu, želim biti lijepa na slikama. Volim kad mi ljudi s nevjericom vele da ne izgledam kao majka četvero djece. Želim dobivati komplimente da sam vitka i dobro građena i htjela bih žrtvovati nešto drugo, a ne doslovce predati svoje vlastito tijelo. Sve samo ne to!

Međutim tako to ne ide…

Tijelo kao Božji dar

Većina žena ne izgleda više dobro nakon dvaju poroda. To je razlog zbog kojega mnoge žene odlučuju ne imati više djece. A što je s onima koje izgledaju kao tenisačice i nakon šest poroda?! Razlog za izgled njihova tijela vjerojatno je u genima.

Moram prihvatiti kako stvari stoje. Možda mi je zato Bog i podario još jedan predivan život koji ću donijeti na svijet, jer još nisam shvatila pouku nakon prethodna četiri poroda. A pouka je da je moje tijelo dar i da sam ga pozvana dati u slobodi, svojom voljom, jer će mi ionako ono na kraju biti oduzeto, htjela ja to ili ne. Ponekad se bojim da činim zlo što se ne suzdržavam u jedenju loše hrane tijekom dugih devet mjeseci, „jer ću se ionako udebljati“. A nije svejedno što jedem, jer ista količina slatkog krumpira i čipsa koju unesem u sebe nikako nije međusobno ista. Pitam se kako da se ovaj put uistinu dam onako ako treba, sa zahvalnošću, s radošću i svojevoljno. Odgovor glasi: u duhu samodarivanja, a ne rezignirana fatalizma i utapanja u čokoladi. Možda ne znam kako to učiniti, ali znam da me Bog ozdravlja na tom području, da liječi tu moju duboku ranu, koja je ponovo otvorena novim darom života.

Da, vjerojatno ću opet težiti tonu više nego što bi moj liječnik htio. I sigurno nikada neću biti jedna od onih slavnih trudnica kojima se uopće ne vidi da su trudne, a osam tjedana poslije poroda nestaju im svi tragovi trudnoće. Ali mogu promijeniti svoje držanje i svoj odnos prema svemu tome. Mogu moliti Gospodina da uđe u moje srce i mogu započeti to razdoblje priprave otvorenih ruku, da mi Gospodin može pokazati što je loše u onome kako vidim i doživljavam svoje tijelo. Nadam se da još uvijek ima nade za ovu multiparu u zreloj dobi.

Nadam se da nisam jedina koja tako razmišlja i da ima još žena koje se bore s istim stvarima, koje nisu previše oduševljene svojim tijelom – bile trudne ili ne – i koje prolaze put ozdravljenja i nade da će se dogoditi čudo: da se neće morati brinuti što jedu i da će prihvatiti svoje tijelo. U toj nadi pišem ovo i želim podijeliti svoja razmišljanja i iskustva. Nemam sve odgovore, ali drago mi je što mi je dana mogućnost da uđem u ring i borim se.

Ne želim se probuditi jedan dan kad će mi biti 50 godina i još uvijek ne imati dovoljno samopouzdanja zbog toga kako izgledam. Želim biti od toga ozdravljena. I želim vjerovati da se stvari mogu popraviti i da mogu gledati na novi način na ono područje mojeg života koje se čini nepopravljivo.

Bog sve čini novo. Vjerujem da se to odnosi i na umorne, stare majke s tinejdžerskim nesigurnostima i kompleksima.

Izvor:  Catholic News AgencyBook.hr

Preveo Josip Sinjeri

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh