Foto: Shutterstock

Kada je dijete često plačljivo i nemirno, govorimo za njega da je osjetljivo. Djecu se s takvim temperamentom vrlo često iznerviraju svakodnevne sitnice. Iako to za nas može biti frustrirajuće i naporno, ovakva djeca su najčešće bistra i kreativna. Svojom osjetljivošću razvijaju suosjećanje prema drugoj djeci, a kasnije i ljudima oko sebe. U raznim situacijama su vrlo empatična.

U prošlom članku smo govorili o tome kako djecu od malena treba upoznavati s vanjskim svijetom i okolinom. Preosjetljiva se djeca teže prilagođavaju svijetu i prihvaćaju stvari koje ih okružuju. Emocionalno su jače povezani s roditeljima od druge djece i teže im pada bilo kakva odvojenost.

Njihovi izljevi bijesa nisu prisutni zbog agresivnosti, već straha kojim se bore. Komunikacija s njima je vrlo teška pa svaku novonastalu situaciju pokušavaju riješiti plačem. Vrlo često im smetaju promjene, bilo da se odnose na njih ili njihovu okolinu. Vole svoju rutinu u kojoj se osjećaju dobro, a sve ostalo  izaziva strahove.

Moramo razvijati empatiju prema svojem djetetu

Njihove životne situacije su ili jako vesele ili pretjerano tužne. Teško im je naći „zlatnu sredinu“ jer ne znaju kontrolirati svoje emocije. Takva stanja dovode roditelje u očaj, a to se reflektira i na djecu. Odgajajući takvo dijete moramo svakodnevno razvijati puno empatije kako bi zaštitili i sebe i njih. Svaki povišeni ton kod njih izaziva reakciju. Čak i kod male djece koja još ne komuniciraju, osjetit će razliku u našem tonalitetu i boji glasa te ih to dodatno uznemiriti. Svakodnevnim razgovorom dajemo im do znanja da nema razloga da imaju strahove.

Svaki odlazak na posao, ostajanje u vrtiću je razlog uznemirivanja i plača. Iako roditelji često pribjegavaju tome da se čim prije maknu kako bi dijete prestalo plakati, takvom djetetu je potrebno dati do znanja da je sigurno tu gdje ga ostavljamo i da ćemo se uvijek vratiti po njega. Možemo im ispričati priču gdje mi sebe poistovjećujemo s njima i objašnjavamo im da smo i mi bili u sličnim situacijama. Kako smo se mi osjećali, objasniti da takvi osjećaji nisu potrebni, što smo mi učinili da bih se osjećali bolje i sigurnije…

Svakodnevnim poticajima omogućavamo djetetovu emocionalnu izgradnju

Dijete u svakoj situaciji trebamo ohrabrivati, poticati, osnažiti. Dati mu priliku da samo rješava probleme i situacije u kojima se našlo. Poticajnim riječima u djeci budimo samopouzdanje i emocionalnu neovisnost.

Preosjetljiva djeca drugačije doživljavaju svijet oko sebe. U svakoj „sceni“ vide samo dio koji ih zanima. To im uvijek odvlači pozornost od velike i realne slike svijeta. Zbog takvih situacija se događaju i njihovi strahovi, gdje će zbog detalja koji ih okupira, vidjeti samo ono što im odvraća pažnju. To su trenuci kada im naša prisutnost može pomoći i olakšati. Upoznajmo ih sa svijetom, odvratimo im pažnju sa detalja na cjelokupnu sliku, objasnimo im da ptica na grani nije prijetnja koja ih gleda crnim očima, već stanovnik koji nam uljepšava dan svojim cvrkutanjem.

Kroz njihovo odrastanje najbitnije je da naučimo dijete kako na pravilan način može izraziti svoje emocije. Moraju znati da sebe nikad ne smiju okrivljavati za probleme koji im se događaju. Kada počnu shvaćati svoje emocije i kako ih izraziti, naći će i rješenje za probleme.

Kako možemo pomoći djetetu da kontrolira svoje osjećaje?

Prvenstveno, moramo imati povjerenje u dijete kako bi i ono moglo steći povjerenje u nas. Svakodnevno ih možemo učiti kako izraziti svoje emocije, bilo to veselje ili tuga. Potrebno je razgovarati o njihovim osjećajima i strahovima. Oni to moraju naučiti izreći kako ih ne bi u budućnosti potiskivali u sebi. Obzirom da preosjetljiva djeca ne vole nove stvari i situacije, svaki puta kada uočimo da bi se one mogle dogoditi, moramo ih pripremiti na to. Bilo razgovorom, bilo savjetima kako da se ponašaju ako i kada dođe do situacije za koju nisu spremni. Podsjećati ih da smo sve to i mi prolazili i nuditi im savjete da bih kasnije mogli i oni sami pravovremeno izabrati rješenje problema. U svakom našem koraku dijete mora znati granice, ali mora postojati i kompromis.

Tea Tišljarić; Book.hr